Stari Bošnjak i stara kuća

Dževad Harbaš

Čekam autobus kod „Jadrana“. Dosta naroda se već skupilo, i većina se vraća kući.Danas je pijačni dan u Bihaću. Vjerovatno je skoro kraj sa pijacom pa narod nahrlio da se vraća kući i k'o da svi čekaju autobuse. U ruci držim čvrsto kartu, da mi ne ispadne kad stigne moj autobus, jer više nemam banke žute, pa bi’ mor'o nazad kući. Mati mi natrpala u onaj vojnički rusak, što sam ga dobio od starog, svega i svačega. Ode ja nekoliko dana na odmor, da se ko biva rahat odmorim na selu kod dida. Karta mi haman sva već mokra koliko sam je šćipio u ruci. Stiže autobus. Ja među zadnjima ulazim i predajem kartu onom čiki sa torbom preko ramena. Taj čiko se zove kondukter. Haman smo već krenuli, kad preko ceste leti jedna žena iz pravca kafane „Putnik“, sa naviljkom na glavi i maše da je pričekamo. Kondukter joj otvara vrata i ona sva zadihana ulazi i pita:
– Je l’ ovaj do Ličkog Petrovog Sela?
– Jes'…odgovara kondukter, imaš li kartu?
– Nejmam, mogu li ovdje uzeti?
– Moreš…odgovara on i naplaćiva joj kartu.
Svi se guramo prema nazad da i ona more proći. Držim se za onu štangu, brekti onaj stari autobus i krećemo. Vidim kod Karbegovića mlinova, još dosta zaprežnih kola. Tu su ljudi sa konjima se zaustavljali i odmarali. I oni se spremaju da idu svojim kućama…
Poslije pola sata i više stižemo, a ja jedva doček'o. Stotine mirisa me ugušilo, od znoja, parfema, briona i pitralona.. Jedna gospođa što sam pored nje staj'o putuje sa svojim sinčićem. Načuo sam kroz njihovu priču da odoše nekoliko dana na Plitvice, tamo u hotel. Ona baš lijepo obučena. Na njoj bijela uska suknja, bijele cipele i bijela mala tašna. Te tašne su zvali „pismo“. Valjda što su sličile pismu i otvarale se isto. Prvi sam puta tad vidio one štrample ženske, il’ su čarape, sa onom crtom što imaju od ozada. Preko cijelog lista, pa sve do gore.
Hm, mislim se, ovo je neka bogatašica. A da je bogatašica, što putuje sa ovim starim, prašnjavim autobusom. Al’ bilo kako bilo, baš je bila uredna, lijepa i damasta. U poređenju sa onom ženom što je zadnja ušla i ugušila me mirisom znoja od nekoliko sedmica, to je nebo i zemlja…Idem laganini preko livade, sve se one presijavaju u stotinama boja. Poljsko cvijeće miriše, a vjetar nanosi miris pokošenog sijena. Vrijeme je i za kosidbu. Prolazim pored onog bunara, u kojem zamalo nisam izgubio glavu. Od velike žege, skoro je i presušio. Oko njega ispucala zemlja, možeš šaku staviti između onih pukotina.
Prejašem preko one „male lise“ u putiću i gledam da ne ugazim u ostatke balege što su ostale od blaga kad su išli na vodu. Uvijek sam volio ići tim malim uskim kolski puteljkom. Sa svih strana drveće i pjesma ptica. Sa obje strane su ograde. Svako ogradi svoju avliju sa dugačkim drvećem i zato se i zovu ograde. Prilazim staroj kapiji. I nju je uz'o zub vremena, sva se nakrivila, škripi i trebalo bi je popraviti. Avlija popločana liskovačkim kamenom. Bolje reći one ploče samo poredane, da nebi se hodalo po blatu, kad se okiša, al’ je između njih izrasla trava i tako čvrsto drži te ploče, da iste ne mrdaju godinama.Tu odmah stoji kruzana i ćumas sa kokama.. Gledam staru štalu. Ona je na sprat napravljena. U gornjem dijelu je ostava za
sijeno, da blago ima šta jesti zimi. Ispod je kolnica. Tu je parkiran didin „Ferari“. Kola su prekrivena ceradom, samo viri ruda, langiri i oni sindžiri što se pripne Arap za njih. Ne bi on dao njih za sve Ferarije i Mercedese svijeta. Bar je tako vazdan govorio…
– Ma, jeb'li vas ti ćumesi, šprtnjaci, ja se volim nadisati čiste have, pa nagledati dunjajluka i prirode, jeb'la vas vaša auta. Kad ja i moj Arap krenemo, sav svit je naš, rek'o bi on…
Na velikoj kuki visi hajam. Okićen i uređen, a na njemu zadivena kandžija. Rijetko je nju dido koristio, al’ eto, uvijek je nju im'o. Ispod hajma, stojalo je nekoliko drveni’ točkova od zaprege. Vidim da to sad narod obisi u kuće il’ vikendice. Nareda oni’ žarulja, pa im služi k'o luster. U dnu kolnice bilo je
dosta onog starog halata za drva. Oni’ capina, pa blanja, strugalica i ručnih svrdla. Na samom kraju kolnice prekrivene ceradom stoje konjske sanke…U štali čuveni Arap. Čim sam otvorio vrata okrenu se da vidi ko ulazi i onim velikim crnim okom me odmjeri
– A đe si li'pi moj Arape?
Pogladim ga po sapima, a on veselo zanjišti. Sav se presijavao kako je čist i lijep. Znao je sve, ma, k'o insan bio. Sa njegove desne strane uvijek je bila jedna ili dvije krave i tele u maloj pregradi. To je stara majka zvala telećak. Čim je majka čula Arapovu njisku izletila je na polje.
– A jesi me prep'o sinko dragi, a jesil’ stig'o hajrom, haj’ bujrum.
– Jesam majka, evo obiš'o malo Arapa, da vidim kako je, šta ima kod vas, đe dido?
Samo što sam to progovorio, kad on kuca na stari pendžer i kažiprstom mi išareti da uđem u kuću. Bacim pogled na tu njihovu, staru Bosansku kuću. Prekrivena je šilmom, nema dimnjak, nego „badžu“. To su jedna pokretna vrata na vrh kuće, koja se iz nutra otvaraju il’ zatvaraju badžegnjačom, a
badžegnjača je jedna dugačka motka. Kuća je vjerovatno napravljena krajem devetn'estog stoljeća. Prič'o mi je dido jednom, kako su oni pravili te kuće…Uzme se i iskroje trupci.
To su radili tesari. Koliko sam ga mogao skontati, sve oni to povežu klamfama, nekako na cik cak i tako naprave konture kuće. Poslije toga redaju kamenje, a pošto nije bilo cimenta, mijesili su ilovaču, balagu i slamu i to je služilo k'o vezivni materijal. I tako su sve do krova redali, a na kraju sve se ulipi s tom smijesom od ilovače, balege i slame. Krov su na kraju prekrivali šilmom. Čini mi se da mi je spomenuo da je najbolja šilma bila od duda. Vjerovatno u avliji je imao zbog toga nekoliko dudova i to crni’ i bijeli’. Ja sam volio najesti se onog bijelog duda. Baš je bio ukusan.
…Kad se nalipi ta ilovača onda se dobro zagladi i čeka da se osuši, pa se onda sve okreči i tako godinama i desetljećima traje…Ulazimo ja i stara majka u kuću. U toj prvoj sobi, koja je i predsoblje i hodnik, desno stoji stari šporet fijaker. Lijevo je mali pendžer da se more vidjeti bašča i polje. Na podu
poredane ponjave i velika zilija, ručno tkana. Pored fijakera stoje prislonite drvene lotre, kojima se penješ na tavan. Na tavanu je uvijek bilo dosta žita, kuruza i ‘šenice, a i oraha i lišnjaka. Kad se gore uzverem, ne silazim po sahat vremena, samo razbijam orahe i lišnjake, onim teškim didovim čekičom.
Za mnom nama uzleti mačak i izvrne se na one umotane ćilime. Lijevo od onog malog pendžera stoji stari, ručno praviti kredenac. Majka mi rekla da ga je donila još u miraz. I na njemu se primjete godine, al’ i njegova ljepota. Kako su to samo stari meštri s ljubavlju radili. Koji su halat koristili ne
znam, al’ one drvene ukrase koji stoje na starom kredencu, nigdje više nisam viđo. Svaka im čast. Odmah pravo od kredenca je nužnik, što bi moj did rek'o ćenifa. Istina i to je neka vrsta poljskog nužnika, al’ je u sklopu ove stare Bosanske kuće. Kad u njega uđeš, sve je čisto i uredno. Obavezno moraš
nazuti nalane, a sve što izađe iz tebe, ono kad se olakšaš, kroz onu rupu oblika baklave, skondrlja se niz jednu kosinu i ode baš kod onog stajskog đubra. Dobro je to dido skont'o, i imaš nama pravi đubar. Šta god majka zasije, niče k'o pečurke poslije kiše. Do ćanife ima jedna mala sobica, koja ima rezu i tu je ostava. Oni su je zvali kiljer. Tu je majka ostavljala namirnice, limene tevsije, limene sahane i limene kaš'ke. Sa strana vise verige, kotlovi, tave, sve od bakra i obavezno sudžuk i pastrma. Odmah do kiljera je bila jedna uska sobica, gdje je majka ostavljala robu i neke krupnije stvari. Ta sobica je bila povezana malim vratima sa didovom sobom. Vrata nisu bila viša od 70 cm i šira od 50 cm. Kad prolaziš kroz njih moraš dobro čučnuti. I dok ja pogledom pregledam kuću, začu se did:
– Pa đe ste vas dvoje bolan, šta viš’ radite?
Uhvatim za bravu, koju su kovači pravili, sam Bog zna prije koliko godina i uz škripu vrata ulazim u najljepšu sobu, gdje dido sjedi uz pendžer.
– Evo me dido, merhaba, kako si mi?
– Evo teferdžim malo, ispijam kahvu i nazorim hoćel’ naići onaj poljar, imam nešto sa njim popričati.
Dok stojim pored njega, skidam sa ramena rusak i vadim miloštu što sam kupio didu od svojih para. Odmotavam zamotuljak i predajem didu, zavlačim jope ruku u rusak i vadim i majki miloštu. Majki sam uz'o kilu kocke i mirišljavi Labud safun, a didu, ono što najviše voli, pola kile
bubrežnjaka. Majka sva radosna.
– A kako si me se sitio, živ ti nama i zdrav bio, a nisi se treb'o tol'ko trošiti, pa odakle ti tol'ke pare?
– Zaradio majka vadeći pisak na Uni, pa bom donijo vam.
Didi graknuše one plave oči, zasja mu suza i da je ja ne vidim baci pogled kroz pendžer na onaj stari dud u avliji. Ja ga zagrlim, a on ne haberi. Gledam ga sa pažnjom i sjetih se one moje najdraže sevdalinke „Kraj pendžera Jusuf stari“. Nekako baš mi dođe sve isto, kao u pjesmi samo što su druga imena. I moj dido sjedi kraj pendžera, i čibuk pali, i sjeća se onih dana, onog vakta i zemana. I moj dido je konje jaho, vino pijo. U njegovom životu je mnogo žena bilo, a sad kad stiže jesen života, on se samo sa tugom toga sjeća. Kliznu mu ona suza, niz obraz, on je brzo obrisa, prinese čibuk usnama i povuče cigaru.
– Znaš ti mene obeseliti, vide još vrući, mora da si ih uz'o kod onog mesara prije Gurmana, ha, jel’ de?
– Ma, jašta sam, nego deder ti njih satari dok su vrući, pa onda moremo i upregnuti Arapa kad zahladi.
– Jes, vala i to što kažeš, hajder stara donesi one pogače, crvenog luka i sofru postavi ovdje, pa ćemo svak’ po malo.
– Sad ću ja, samo dete vas dvojica, ja ne mogu, maloprije sam jela, a i želdac mi neće više masnoga.
Majka donese sofru, pogaču i crvenog luka i postavi nam sve na sred sobe. Dido siđe sa sećije na kojoj je sjedio kraj pendžera i mi uz priču počesmo jesti. U ovoj sobi je samo dido imao krevet, do kreveta je bila furna. Baš ona prava, zidana.
Kad se ona naloži, u ovoj sobi ne možeš biti, ma, gori zemlja, a dido more sjediti i u kožunu ha ha ha. On je mog'o svakako. Da ne zaboravim, kod njih još nije bila došla ‘lektrika, pa je u svakoj sobi bila petrolejka, a kad zatreba palila se i „luća“. Za obilazak štale, iznad ulazni’ vrata stoj'o je uvijek fenjer.
Dok jedemo, gledam ga ispod oka. Sijeda brada, lice izbrazdano borama, a beretka uvijek na glavi. Susretoše nam se pogledi i on samo namignu i onako pogledom mi reče da jedem…Kad je zašlo sunce, upregli smo Arapa i išli obići malo didina mjesta za odmor. On se fino obuk'o, uredio, baš pravi, stari Bošnjak. Prilikom izlaska na glavni put, pored nas profijuka auto sa stranjskim tablama, pa nam poplaši Arapa.
On sam sebi reče:
– Kakav je ovo zeman, šta ovi rade, otkud ovoj balavurdiji tol'ke pare za ovakva auta…eh unuče, ima ona naša stara izreka…ko ima, il’ je krivi’ leđa, il’ je
krivog obraza…
Nisam nama skont'o šta mi je rek'o, al’ sam klimnuo glavom, i poćer'o Arapa.

stara bošnjačka kuća
stara bošnjačka kuća

Comments

comments

Provjerite također

Prva zapalita cigara

Ove godine zima baš oduljila. Evo doš'o i mjesec april, a na drveću nema još …