Rušitelji i branioci Bosne

Bošnjak je počeo sa izlaskom 2. jula 1891. godine. List za politiku, pouku i zabavu, tako je pisalo u podnaslovu. Naizmjenično su vlasnici bili Mehmed Beg Kapetanović, Jusuf Beg Filipović i Jakub Ešref Beg Filipović, urednici Hilmi Muhibić i Edhem Mulabdić. List je izlazio jedan put sedmično, pisan je latinicom. Prestao se je štampati 16. jula 1910. godiene.
Prvi broj novina "Bošnjak" 1891. god.
Prvi broj novina “Bošnjak” 1891. god.

Iako arhivska građa nedvojbeno upućuje da je u srednjovjekovnoj Bosni živio jedan narod, zvani Bošnjani, koji su ispovijedali tri vjere: bogumilsku, katoličku i pravoslavnu, u naučnoj literaturi se o tome sve donedavno pisalo krajnje nekritički. Skoro sve što je napisano potječe od srpskih i hrvatskih historičara. Većina ih je bez ikakve dublje analize i oslonca na izvornu građu iznosila sasvim decidne zaključke. Može se reći da su to bili više izrazi njihovih nacionalističkih predrasuda nego su u pitanju naučno utemeljene konstatacije. Tako, po jednima Bosnu su naselili Srbi, po drugima Hrvati. Po jednima je u Bosni sve srpsko, po drugima hrvatsko.
Iako su obje strane kaoristile istu izvornu građu iznesene su potpuno dijametralne konstatacije. To jasno ukazuje na neutemeljenost njihovih teorija. One su međutim ušle u historiografiju pa se do danas prenose iz knjige u knjigu kao historijske činjenica i kao takve još se uvijek uče školama.
Glavno uporište srpskim i hrvatskim historičarima za tvrdnju da su Bosnu naselili Srbi, odnosno Hrvati, predstavljaju dva izvora. Prvi je spis “De administrando imperio” (O upravljanju državom), koji potječe iz 10. stoljeća od bizantskog pisca Konstantina Porfirogeneta, a drugi je “Ljetopis” Popa Dukljanina iz 12. stoljeća. Iako se u tim djelima nigdje ne navodi da su Bosnu naselili jedni ili drugi, dotični historicari se stalno na njih pozivaju i to im je glavno uporište u njihovim teorijama.
Historijska kritika je već davno dala sud o valjanosti onoga što pišu Porfirogenet i Pop Dukljanin. Opći zaključak je da su obojica krajnje nepouzdani za izvođenje historijski zaključaka. Oba govore o događajima koji su se zbili davno prije njih, i to uglavnom na osnovi narodnih predanja. Analiza Porfirogenetova spisa, na primjer, pokazuje da je njegov sastavljač jednostavno kupio podatke iz raznih razdoblja i slagao ih jedne uz druge bez ikakvog kronološkog reda i povezanosti. To je razlog da je pun kontradikcija i netačnosti.
Isti je slučaj sa Popom Dukljaninom. Izvlačiti historijske zaključke iz građe ovakvog karaktera, kako su to činili srpski i hrvatski historičari, ne sarmo da je naučno neprihvatljivo nego je i opasno. Takvi zaključci su veoma plodno tlo za rađanje nacionalistickih ideologija i velikodržavnih pretenzija na tuđe teritorije što u kriznim vremenima može dovesti do nesagledivih tragedija među zemljama i narodima. Bosna je već nekoliko puta u svojoj daljoj i bližoj prošlosti osjetila na svojoj koži težinu takvih pseudonaučnih teorija.
Protiv takvih teorija dizali su još u 19. stoljeću veoma ostar glas neki učeni Bosanci, kako muslimani tako i katolici. Važno je istači da su protiv svojatanja Bosne od strane Srbije i Hrvatske, pored muslimana, bili posebno aktivni bosanski franjevci, koji su se smatrali Bošnjacima, to jest Bosancima (Bošnjaci=Bosanci). U tome je posebno bio aktivan fra Anto Knežević (rođen u Varcar-Vakufu). On je s ponosom isticao svoje bošnjaštvo a Bosnu je smatrao svojom jedinom i dragom domovinom. Bio je žestoki borac za nacionalnu afirmaciju bošnjastva. Može se reći da je ustvari to bio zvanični stav svih bosanskih franjevaca. U jeku živih polemika srpskih i hrvatskih historičara i političara oko toga “čija je Bosna”, fra Anto Knežević je 1871. godine objavio u zagrebačkom “Zatočeniku” raspravu u kojoj pobija aspiracije Madžara, Srba i Hrvata na Bosnu, pa kaže: “Žao mi je na Madžare ali mi je žalije na … jednakokrvnu bratju Srbe i Hrvate. Od ovih, jedni nam razciepiše Bosnu i Bošnjake te rekoše da je Bosna do Vrbasa Srbija, a Bošnjaci da su Srbi; od Vrbasa pako Hrvatska i da su Bošnjaci Hrvati; drugi da su u cieloj Bosni svi Srbi koji pisu čirilicom, a Hrvati koji pišu latinicom; treći da su u ovoj Bosni sami Srbi; dočim četvrti proglasiše da su zgoljni Hrvati. Ovako dakle “Bosna ponosna” i Bošnjaci na glasu junaci kod ovakvih samo su prazna imena, izmišljena od nekih zanesenjakah”.
Zanimljivo je pisanje Josipa Ljubića, koji je pod pseudonimom Ild Bogdanov, godine 1895. u brošuri “Spor izmedu Srba i Hrvata” napisao ovo: “Kad se Bosna i Hercegovina iz stoljetna sna prenula u život, pohitaše Srbi i rekoše Bošnjacima: “Amo k nama, vi ste Srbi”. Kad to opaziše Hrvati, pohitaše i oni i rekoše Bošnjacima: “Ne k Srbima, već k nama, vi ste Hrvati”. Ali Bošnjaci nisu bile lude. Prije nego što bi se odlučili il’ na desno il’ na lijevo, prohtjelo im se, da vide da li je ta hitnja “bratska ljubav” ili što drugo, pa kad vidješe o čemu se radi, tad jednostavno, logično, sasma logično, dođose do zaključka: “Ni amo ni tamo, već svak za se. Evo logike kojom se poslužiše: Kad se Hrvati i Srbi smatraju “dva naroda”, a jezik im je jedan, zašto ne bi i mi, kad govorimo kao oni, bili “treći narod?” Kad Srbi i Hrvati kažu, da ne mogu da budu isti narod, jer su im “dva” imena, zašto ne bi i mi, kad nam je ime drugačije nego li njihovo, bili “treći narod?” Kad Srbi i Hrvati kažu, da ne mogu da budu isti narod, jer nisu nad njima u prošlosti isti kraljevi vladali, zašto ne bi i mi, kad smo vlastite kraljeve imali, bili “treći narod”? Kad Srbi i Hrvati kažu, da ne mogu da budu isti narod, jer su jedni pravoslavni, a drugi katolici, zašto ne bi i mi, kad smo muslimani, bili “treći narod”?
Srpski i hrvatski nacionalisti su na ovakvo pisanje odgovarali još žešće, pa tako mladobosanski srpski ideolog Pero Slijepćević piše 1910. godine: “Mladi narodni rad smije da zna među domaćima sarno dva imena: Srbi i Hrvati. Bosna i Hercegovina ne smije više da bude – po toj žalosnoj politici bosanska, nego sarno srpska i hrvatska, a jezik ni zemaljski, ni bosanski, već samo srpsko – hrvatski”.
Pojedini bosanski franjevci su odlučno ustajali protiv ovakvog i sličnog pisanja. U javnim glasilima su otvoreno napadali ideologe iz Hrvatske koji su po Bosni širili propagandu i nagovarali bosanske katolike da se nazivaju Hrvatima. Franjevci su svojim katolicima tumačili da oni nisu Hrvati nego Bosanci (Bošnjaci), i da se “kao Bosanci imaju mnogo većim slavama ponositi, nego kad bi bili Hrvati“
Slično je bilo i u vezi sa srpskim imenom. Suvremenik zbivanja, pisac pozamašnog djela o Bosni tog vremena T. Herkalović, zapisao je da se “tekar od tog vremena (1862.g.) počinju pravoslavci zvati Srbima”, a fra Grga Martić, znameniti onovremeni franjevac, je s time u vezi zapisao da “onda (1848.g.) još nije bilo srpstva u Bosni”, te da se “istom tada, za namjesnikovanja Osman Topal-paše (1860-1869.g.) na sav mah razmahalo u Bosni i Hercegovini”.
Šesdesetih godina 19. stoljeća srpski nacionlasti su u Bosni osnovali posebno društvo sa sjedištem u Sarajevu, s ciljem da se širi srpsko ime. Članovi su bili učitelji, trgovci, popovi i dr, i posvuda su propagirali bosanskim pravoslavcima da se ubuduće ne zovu “Vlasi”, “Rkači” ili “Rišćani”, nego “Srbi”. S time u vezi, zanimljiva je direktiva Vase Pelagića, onovremenog poznatog srpskog političara upučena školama i učiteljima. Tu između ostaloga stoji: “Svaki učitelj treba da nauči prvo svoje učenike, a posle svu ostalu varošku diečicu koia god umeju govoriti: da kad jih kogod upita: šta si ti mladiću? pa da mladić na to pitanje odma odgovori: ja sam Srbin. Dobro bi bilo kad bi se neki dobri ljudi našli koji bi diečici po koju kraicaru zato darivali, da se tim u njima još većma pobuđuje revnost k tome odgovoru”.
Srpska propaganda u tom pravcu je otišla tako daleko da su u večim mjestima propagatori srpstva sačekivali pravoslavne seljake pred gradom kad bi ovi pošli na pijacu, pa im dijelili novac sa uputstvom da oni nisu „Riščani“ nego Srbi.
Bosanski franjevci su se po tom pitanju sasvim drugačije ponašali i djelovali. O njihovoj svijesti da se nacionalno osjećaju Bošnjacima, to jest Bosancima, i da to svoje opredjeljenje prenose na svoje vjernike, razočarano je svojevremeno pisao hrvatski djelatnik Ivan Radić, koji se u to uvjerio na terenu prilikom putovanja po Bosni. U svojim putnim bilješkama je između ostaloga zapisao: “U jednom hanu, pijem cmu kavu, kad dođe mali dječarac. Vidim odmah da je Hrvat. Pitam ga, što je? Nakon nekog vremena reće da je katolik. Zaboli me duša, pa sam si mislio: Bože moj što ne ubiješ onog bosanskog fratra i popa koji kaže: najprije si katolik, onda budi što hoćeš, makar i živinče.“
Kolika je bila zagriženost kako kod srpskih tako i kod hrvatskih nacionalista po pitanju svojatanja Bosne i njenog naroda govori sučaj iz 1910. godine koji se dogodio na sjednici Bosanskog sabora. U jeku rasprave o agrarnom pitanju koja je predviđala oduzimanje zemlje muslimanskim zemljoposjednicima, dok je za govornicom istupao Safvet-beg Bašagić, poznati onovremeni historičar i političar, sa klupa mu dobaci srpski zastupnik Petar Kočić: „Bošnjaci u Tursku!“, zastupajući srpsku propagandu da su bosanski muslimani Turci koji su došli sa sultanom. Na to mu Safvet-beg Bašagić uzvrati: „Bošnjaci u Tursku a međedi u šumu“, na što mu je zapljeskala sva dvorana.
Petar Kočić je, inače, bio poznat i veoma kvalitetan književnik ali je, nažalost, bio krajnje zadojen nacionalizmom. Protiv muslimana je istupao i pisao s najvećom mržnjom. Svojim napisima u novinama je vatreno podsticao i podržavao pravoslavne seljake da vrše nasilja nad muslimanskim stanovništvom, da prisvajaju, ruše i pljačkaju njihove čardake i usjeve, plijene stoku i vrše druga nasilja. Godine 1911. objavio je članak u listu „Otadžbina“ (br. 26), koji je potom prenio i komentirao sarajevski list „Zeman“ (god. 1911, br. 42) u kojem je između ostaloga stajalo ovo: „Muslimanska duša je troma do srži u kostima i indolentna do besvijesti, prepuna odvratnih anacionalnih, antisocijalnih i feudalno-konzervativnih ideja i navika egzotični do gađenja“.
Nacionalno i vjersko trovanje bosanskohercegovačkog stanovništva uslijedilo je još većom žestinom nakon Prvog svjetskog rata kada je uspostavljena Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, što se nastavilo i u Kraljevini Jugoslaviji. Rezultat takve politike su nesreće koje su uslijedilo tokom Drugog i u ovom posljednjeg rata, što je svaki put s ovih prostora odnosilo stotine hiljada života, a još više spaljenih i porušenih domova. S ovim u vezi postavlja se logično pitanje, da li se može očekivati promjena takve politike koja bi onemogućila ponavljanje događaja iz proteklih ratova. Po svoj prilici, dokle god postoje dvije škole pod jednim krovom i onakav sadržaj udžbenika iz kojih nam uče pokoljenja, nikom ne jamči spokojnost.

Dr. Enver Imamović

Comments

comments

Provjerite također

Najfascinantnija slika cijelog Domovinskog rata

PETAR STIPETIĆ-general koga Tuđman nije volio, ali mu je trebao! Genaralu Petru Stipetiću 8. kolovoza.predaje …