Putovanje dugo 20 godina

Dr. Enver Imamović

Uz Španjolce su za El Doradom tragali i Englezi. Poznati onovremeni avanturista ser Walter Raleigh pričao je tako maštovito o ogromnom blagu koje se krije u El Doradu da je pridobio čak i englesku kraljicu Elizabetu koja je s oduševljenjem pristala da sufinancira njegov pothvat. Sklopljen je ugovor koliko će kojoj strani pripasti od pronađenog blaga, i ser Raleigh je 1595. godine krenuo preko oceana.
Nije međutim bio nimalo bolje sreće od prethodnih istraživača. Ali ser Raleigh je bio čovjek koji se nije lahko predavao. Njegova upornost je trajala punih 20 godina. Prokrstario je najveći dio južnoameričkog kontinenta, sretao sve i svašta, ali nije našao El Dorado.
Tokom posljednjeg putovanja bio je u oblasti porječja rijeke Carony gdje je s ekspedicijom svojevremeno bio i Antonio de Berrio. I njemu su tamošnji urođenici ispričali priču o ogromnom zlatu, a onda su mu spomenuli i strance neobičnog izgleda i jezika koji su ovamo došli i naselili se. Engleski istraživač je zaključio da je to vjerojatno grupa Inka koja je ispred Španjolaca izbjegla i ovdje se sklonila. To mu je ulilo nove nade. Pokušao ih je pronaći nadajući se da će uz njihovu pomoć doći do El Dorada, ili se barem dočepati blaga s kojim su pobjegli ispred Španjolaca. Nije uspjeo ni u jednom ni u drugom. Doživio je uobičajenu sudbinu avanturista i prvih istraživača južnoameričkog kontinenta.
Priča o zemlji bogatoj zlatom koja se nalazi negdje između Anda i Atlantika nije ni kasni

U Amazoniji
U Amazoniji

je blijedila. Uvijek su izbijali neki slučajevi koji su podgrijavali i osvježavali sjećanje na nju. Godine 1687. Katolički misionar Fritz je od Manaos Indijanaca u bazenu Amazonije dobio mnoštvo predmeta od čistog zlata. Rekli su mu da to potječe iz jezera Velikog Manoa, koje se zove Yanefiti.
Jedan drugi misionar, imenom Acuna, čuo je da se to jezero nalazi u izvorišnom dijelu Amazona, odnosno između rijeke Japura i Rio Negro. Ovi i slični podaci opet su pokrenuli nekoliko ekspedicija za koje se neke od njih nije nikada više čulo. Zaglavile kao mnoge druge prije njih.
Legenda o El Doradu bila je aktualna i kroz naredno razdoblje. Ovom problemu je posvetio veliku pažnju i najveći moderni istraživač i poznavaoc Južne Amerike, Nijemac Alexander von Humbolt. Početkom 19. stoljeća zapisao je ovo: “Još i danas Indijanci iz San Hosea de Maravitanos, koji se nalazi na ušću Rio dos Uapes u Rio Negro, pričaju da se za petnaest dana od Uaupa u smjeru sjeveroistoka može stići do Zemlje zlata i Zlatno jezero u kojem je obilje zlata”.
Humbolt je smatrao da se većina priča o zlatnim jezerima i gradovima puni zlata odnosi na zemlju Inka. Grupe koje su bježale ispred Španjolaca po pravilu su se sklanjale s onu stranu Anda i sa sobom su nosile sve svoje bogatstvo. Tamo su osnovali nekoliko gradova, i to u najnepristupačnijim predjelima, sa svim sadržajima koje su imali u gradovima koje su napustili ispred Španjolaca. Mnogo toga je bilo od zlata, prije svega kipovi bogova, kultno posuđe, nakit i ostalo. To je bez sumnje dalo povoda da nastane legenda o El Doradu, gradu sa zlatnim hramovima, bogatim rudnicima iz kojih se vadilo zlato itd. Ovo Humboltovo rasuđivanje prihvatila je i suvremena nauka.

Otkrića potvrđuju legende

Urođenik namače strijelicu u otrov curare od čijeg uboda nastupa trenutna smrt
Urođenik namače strijelicu u otrov curare od čijeg uboda nastupa trenutna smrt

Legenda o El Doradu je još uvijek aktuelna ali iz drugih razloga. I danas se opremaju ekspedicije koje krstare kontinentom, ne u potrazi za zlatom nego za ostacima zaboravljenih i izgubljenih gradova u koje su se Inke sklanjali ispred Španjolaca. Neka od tih traganja urode plodom, o čemu govori ovaj slučaj.
Godine 1910. došlo je do senzacionalnog otkrića. Na nepristupačnim visovima Anda ispod kojih u dubokim kanjonima huče gornjoamazonski brzaci, otkriven je veličanstveni grad Machu Picchu (Grad orao). Sagrađen je prije dolaska Španjolaca u takvoj pustoši i nepristupačnosti da ga Španjolci za 400 godina svoje prisutnosti nisu nikada uspjeli otkriti kao ni brojne kasnije ekspedicije. Kada su Španjolci srušili carstvo Inka i smaknuli mu kralja i na prijevaru pobili njegove prve velikaše koje su pozva na, bobož, prijateljski razgovor, oni koji su se uspjeli spasiti pobjegli su u visove Anda i naselili se u grad Machi Picchu. Tu su nastavili živjeti u miru i slobodi, daleko od Španjolaca koji su zauzeli svu zemlju ne zalazeći u visove Anda idnas njegove posjetioce ostavlja bez daha.
Slava otkrivača Machi Picchu pripala je znamenitom Nijemac Hiramu Binghamu koji je u 19. stoljeću prokrstario svu Južnu Ameriku, ne da tražo El Dorado, odnosno zlato Inka, nego da istražuje prirodne i druge znamenitosti. Bio je učenjak-istraživač. Vodio je dnevnik u koji je zapisivao sve što je vidio, zapisivao predanja urođenika, crtao i skupljao građu. Ono što je kasnije objavio u nekoliko knjiga predstavlja neprocjenjivo blago kada je u pitanju proučavanje i poznavanje Južne Amerike, posebno Amazonije, kako za etnologe, arheologe, zoologe, botaničare, mineraloge i druge naučne grane. Ekspedicije koje i danas kreću na taj kontinent u svojim pripremama obavezno iščitavaju njegove bilješke o pojedinim zonama Amazonije, Anda i drugih oblasti, o plemenima, njihovoj kulturi, jeziku i njihovim običajima.
Vremenom je otkriveno još nekoliko zaboravljenih gradova, najviše na istočnim obroncima Anda i u porječju gornjeg Amazona. To su najnepristupačniji i za istraživače najopasniji predjeli južnoameričkog kontinenta. To govori da su legende o Zlatnoj zemlji, gradovima sa zlatnim hramovima, zlatnim jezerima i sl, koje su stoljećima kružile kontinentom, odraz stvarnosti, što je dokazao ruštelj carstva Inka Pizaro koji je samo iz kraljevske riznice i iz hramova nekoliko gradova zgnruo nekoliko tona zlata. Mnogi avanturisti koji su polazili da se i oni dograbe dijela tog bogatstva platili glavom.

Dio blaga Inka pronađen u potopljenoj španskoj galiji
Dio blaga Inka pronađen u potopljenoj španskoj galiji

Južnoamerički kontinent je izuzetno bogat plemenitim metalom i dokazano je da je njihova eksploatacija bila na visini hiljadama godina prije dolaska Evropljana. Arheološki nalazi pokazuju da su pojedine paleoameričke kulture kao što su Mochica, Paracas Cavernas, Chavin i dr, imale razvijenu metalurgiju i preradu zlata već u II mileniju st. e. Inke su kasnije samo nastavile tu tradiciju u još većem opsegu, čiji su očevici već bili Španjolci.

Sveti metal

Tip španske galije kojom su došli Šanjolci ma američke kontinente
Tip španske galije kojom su došli Šanjolci ma američke kontinente

Sama priroda je obdarila južnoamerički kontinent svim mogućim rudama, posebno zlatom i srebrom što je omogućilo tamošnjim narodima, pa i Ikama, da bez muke do njega dolaze. Kod južnoameričkih naroda zlato je bilo sveti metal. Zbog svog sjaja i boje i postojanosti (ne hrđa), bilo je posvećeno bogu Sunca pa je proizvodnja i upotreba tog metala za kultne potrebe bila enormna kod svih tamošnjih naroda. Kod njih, međutim, nije imalo onaj značaj i vrijednost kao kod Evropljana. Španjolci su se po dolasku jako iznenadili kad su vidjeli da su kod domorodaca na seoskim i gradskim pijacama naušnice od školjki i šarenih kamenčića skuplje od zlatnih.
Kao sveti metal zlato je široko primjenjivano u vjerskim obredima. Kod mnogih plemena bio je običaj da se svečenik boga Sunca premazuje zlatnim prahom i da pri izlasku sunca obavi ritualno kupanje u svetoj laguni (jezeru). Pri tome, a osobito za vrijeme velikih blagdana, u jezero su bacani skupocjeni predmeti kao darovi bogovima.
Kod Inka su od zlata bili skoro svi obredni predmeti i većina inventara u hramovima (žrtvenici, kultno posuđe, sunčevi diskovi i dr.). Mnoštvo bogatih rudnika i rječnih nanosa nudili su ogromnu količinu tog dragocijenog metala i bilo ga je onoliko koliko su ga tamošnji domoroci trebali. Zato nije nevjerojatno kada čitamo zapise konkvistadora o količini zlata koje su zaticali po hramovima, palačama, u grobnicama i na ljudima koji su ga nosili kao nakit.
Nakon što su Španjolci temeljito opljačkali sve što im je bilo dostupno, prišli su eksploataciji rudnika. Prvo zu aktivirali zatečene rudnike a onda su prišli otvaranju novih. Iz njih su stoljećima crpili neizmjerno bogatstvo sa najjeftinijom radnom snagom koja je ikada postojala. Bili su to potlačeni Indiosi. Proračunato je da je kroz razdoblje od 400 godina ukupno izvađeno oko 100.000 tona srebra i desetine hiljada zlata.

Sa Anda na dno mora

Regija Amazonije
Regija Amazonije

Većina zaplijenjenog i iz rudnika dobijenog zlata i srebra otpremljena je u Španjolsku. Do odredišta, međutim, nije nikada sve stiglo. Brojne galije krcate polugama odnijele su oluje na morsko dno. Mnoge su postale plijen gusara i engleske flote. Ali i ono što je stiglo na odredište izmijenilo je historijski tok i sudbinu Španjolske, a u velikoj mjeri i mnogih evropskih zemalja. Oni koji su ga trošili, nisu bili svjesni da je zbog njega u krvi nestalo nekoliko kraljevstva, pobijeno na desetine hiljada domorodaca, da je otimano i skidano s ubijenih i da je na hiljade članova nebrojenih ekspedicija zaglavilo tragajući za njim. Vođa jedne ekspedicije iz vremena Pizara zabiježio je u svoj dnevnik kazivanje jednog poglavice koji mu je rekao: “Zlato za kojim ludujete i ono što činite mom narodu zbog njega, kaznit će vas naš bog nesrećom koju će ispaštati i vaši potomci”.

Comments

comments

Provjerite također

Dan šehida – drugi dan Bajrama – ponedjeljak, 25. maj 2020.

Odlukom Rijaseta Islamske zajednice drugi dan ramazanskog bajrama proglašen je Danom šehida. To je dan …