Putne uspomene jednog pokojnika

Putopis Ivana Kukuljevića Sakcinskog (objavljen u Zagrebu 1873. g. pod nazivom Putne uspomene iz Hrvatske, Dalmacije, Arbanije. Krfa i Italie) koji je objavljen 18. janura 1870. godine u novinama”Hrvatski sokol” broj 3. u kojem se pominju nama veoma interesantni toponimi pa ga donosimo u izvornom obliku i na način kako je autor napisao. U putopisu se pominje datum 11. septembar ali ne i godina pa je za predpostaviti da se radi o godini 1856. jer je putopisac u knjizi naveo da je krenuo od Karlovca 06. septembra te godine ili možda još ranijim što ostavljamo Vama da istražite.

bihac_skica_1870Pri-ko sela lrnova, ostaviv desno Selišće, kod kojega vodi cesta u Zabarsku, dodjoh za jedan sat u Drežnik, satničko i župničko mjesto sa starim dobro sačuvanim gradom, koj ima tri kule i u kojem tada stanova kapetan. Tu dobih veoma dobre konje i to one iste, što su prije njekoliko godina vozili kralja saksonskoga, kako mi vlastnik konja njekim ponosom tajinstveno priobći. S kočijašem dodje i šerežan Nikola G., čovjek liep i ogromna stasa, ali po kretanju i po oku sudeći, kao da je mali ajdučić. U razgovoru samnom upita me, šta radi Košut. Ja mu odgovorih: Neka ga bog znade ali kako čujem igra se njegdje u Turskoj po zelenoj travi s glavami onih graničara koji su u Ugarskoj zaludo izgubili glave, pjevajući da će se igrati s Košutovom glavom. To mu nebijaše milo, ali prizna, da su Hrvati mnogo griešili kad su išli u Ugarsku. Kasnije me upita, da li nisam kod banove kancelarije? Ja mu odgovorih da nisam baš daleko. On to shvati tako, kao da ja banovom pisarnom upravljam, i stade me pitati o kojekakovih tužbah poznatih mu graničara ; ali ga najviše zanimaše tužba o njekih u turskoj ukradjenih volovih, koju stvar mi srdačno preporuči, davši mi razumjeti, da je u toj kradji i on svoje ruke imao. Da svoju preporuku tim bolje podkriepi, odprati me iz čiste ljubavi i privrženosti do prve štacije, sjedeći uz kočijaša i pripovjedajući mi svašta, te sam se čestokrat sladko nasmijao njegovim oštrim dosjetkom, diveći se njegovom duhovitomu umu, odvažnoj volji i slobodnoj misli; nu prevejana hitrost i lukavost virila mu uvjek iz očijuh.

Od Drežnika vodi cesta preko Sadilovca, gornjeg i dolnjeg Vaganca i Rešetara do bližnje štacije Petrova sela. Na tom putu vidi se iz ceste u turskoj Hrvatskoj za Koranom, medju ostalimi selo Čerkezovac, a daleko od traga gora Bugar, zatim gradina i mjesto Izačić, straga na visokom brdu kula Bisovac, brdo Breko vica, Hrgar, Prolišće, a s daleka u modrini gore Gomile, Založje, Ljutač, Strpci, u kojih leže gradovi Cazin i Ostrožač, za kojim opet starohrvatski grad Krupa na Uni. Vidi se još i gora Klokot, što se nad Bišcem diže. S ove strane, odmah iza Sadilovca, leži s desna Smoljanac i Arapovdol a slieva na kordonu Ga vranić Unka, gdje je kordunska straža. Mali mostić preko Korane dieli tu na dvoje malenu rieku i dva velika carstva, a jedan te isti nesretan narod. Graničarski kordunski stražar počivao je uprav na zemlji u hladu, činilo se iz daleka kao da je mirno driemao, snivajući možebiti o vremenih budućih, kad Hrvat neće više prisiljen biti da brani tudje gospodstvo naprema svom bratu, i da čuva vodu od neprijatelja, koja blago kvasi zemlju jednoga imena i jed­noga naroda.

Iz Petrova sela vodi izpod brda Lišca i gore Pliševice jednaka dobra cesta sve do Zavalja. Tu vidiš uz turski kordun, okolicu većom stranom pustu. Grmlje i šikara pokriva crnu i plodnu zemlju, kojoj netreba ni gnoja. S lieve podiže se oficirska straža Obdić brdo, gdi je svake sriede sajam, na koj dolaze ljudi iz čitave turske Hrvatske, a naši iz trih krajiških pukovnija. Prodaje se skoro samo žito i marva. Kraj ceste ima i brdo Babina greda, na njem rastu same jele, a u kamenu i pećini roje se pčele. Uz cestu vidio sam posvuda kako djevojke pletu cipele, uz starije žene, koje predu.

Jur bijaše dan na domaku, kada dospjeh u Zavalje, zadnje poveće mjestance civiliziranoga svieta prema propalom iztoku. Visoke gore zatvoriše to mjesto prema jugu i zapadu. Od hrvatsko-turskoga iztoka dieli ga otvoreno Biško polje uz hladnu Unu, a jedina mala cesta, koja se kod Petrova sela dieli od glavnoga druma, veže ga s europejskom kulturom.

Odsjedoh kod vriedna župnika D edijanov ića rodom iz murske Lendave, koji me prijateljskim gostoljubjem primi. Posjetih odmah i zapovjednika kordunskoga majora Rebraču, moleći ga da me odvede u Bihać, ali on se izpriča, da je jur prekasno, jer bi morali po mraku kući. Odosmo dakle po­gledati taj negdašnji glavni grad planinske prieko velebitske Hrvatske sa Zavaljskoga brda. Na otvorenom liepom polju pruža se podobro daleko uz Unu taj starinski grad, za kojega su se Hrvati sa susjednimi Turci kroz dvie sto godina otimali, ali ga uzdržati nemogoše, iza kako ga g. 1592 zapovjednik njemačke posade Josip Lamberg turskomu paši Hasanu kukavno prvikrat predade. Sadašnji grad sastoji iz varoši i tvrdje. Negda bijaše čitava varoš jakim platnom i kulami utvrdjena, sada je samo još nutarnji grad opasan Unom riekom, utvrdjen četverouglastimi kulami, od kojih je jedna drvenim zdanjem pokrivena, a na drugoj, bez krova, poveći je prostor, na kom se mogu namjestiti topovi. Tu se vije i turski barjak. Djamija nabrojio sam sedam. Jedna poveća u tvrdji bijaše negda crkva S. Antuna, i sačuva svoju staru sliku, samo što je na mjesto zvonika postavljen minaret. Negda bijaše u Bišcu pet crkava, po imenu Sv. Antun, Sv. Jakov, Sv. Duh, Sv. Lucija i Sv. Marija Magdalena. U tvrdji imadu Turci učionu tursko-arapsku i kasarnu. Prieko Une ima dva mosta, od kojih je jedan posut s turskimi dućani. Do vremena Omerpašina bijaše grad Bihać vlastničtvo porodice Biščevića, a u tvrdji sta­novahu sami bosanski Turci, ali Omer paša protjera Biščevića i odvede poglavicu obitelji u carigradsko progonstvo, a u tvrdji ponamjesti same vojnike i Osmanlije činovnike. Ispred Bišća stoji nova kuća katoličkoga župnika, dobro ogradjena drvenom ogradom. Ovo je zemljište kupila turska vlada, te je dopustila, kako mi pripoviedahu, da se i crkva gradi, za dokaz novo turske tolerancije.

U Zavalju ima više dosta liepih kuća, tu su i zgrade za kontumaciju, tridesetnicu i raštel. Kod svoga domaćina bio sam vrlo dobro namješćen, ali nehotice obuze me gorka tuga, kad pomislih na žalostne sgode svoje razciepIjene domovine, kad osjetih, što će to reći, biti potisnut na kraj kulturnoga svieta, i u susjedstvo najdivljega naroda, pak tu neslušati o ničem nego o nevolji, siromaštvu i razbojničtvu.

Večerni dugotrajni razgovor sa župnikom vrtio se ponajviše oko običaja i života ondašnjega naroda. Raštel i sajmovi, svadbe i crkveni blagdani, pro­ljetne i ljetne poljske svečanosti i zimska sjela itd. to su jedine zabave ta­mošnjih žitelja, a hajdučtvo i siromaštvo, to su obćenite nevolje, koje uz po­manjkanje ljekara, priljepljive pošasti kadikad silno povećavaju, kao što bijaše koljena koja su prošaste godine u toj okolici strahovito patila.

Petrovo selo, izgled, Priboj, Kieskovac, Prošćonsko jezero. Babin potok, čudnovati krčmar. Vrhovina. Gadsko polje.

Dne 11. rujna ranim jutrom krenuh iz Zavalja, namjerom da posjetim glasovita divna plešivička jezera. Radi toga povedoh sa sobom šeražana Matu, da me prati na samotnom putu. Došavši do Petrova sela, koje ima prieko 1200 žitelja, mienjah konje, naslađjivajući se medjutim krasnim po­gledom na Izdačićko i bihaćko polje, žalostno pozorište mnogobrojnih bitaka ugarsko- i austrijsko-hrvatskih četa sa čopori tursko-hrvatskimi. Neima kamena ni drva, pokraj kojega nije tu tekla hrvatska krv. Kad me stisnuta u kut svojih kola novi konji dalje povedoše, obletavaše me turobne misli na tužno stanje hrvatske domovine, koje jur mnogo vjekova traje, te nemože do kraja doći.

Iz ovih misli prene me kao iza sna, na putu prema Priboju, njeki nasip, što ga slučajno ugledah. Kakav je to nasip? upitah moga šerežana. Ono je šanac gospodine, što ga naši sagradiše proti Turkom! odgovori hladnokrvno šerežanin. „Tako, tako, šancevi i obkopi, gradine i grobovi, to su zaostavši spomenici zemlje ove,“ odgovorili sam sebi, a u isto doba obazriv se, ugledah selo Izdačić s kulom, s porušenimi zidovi i ogradami oko te kule. Izpred Bisovca, uzduž našega korduna, biele se zidane graničarske kuće, što ih carski erar posagrađi, pošto prvašnje kuće Turci prije njekoliko godina po- pališe.

Na putu u Priboj i Drežnik, kroz malu Kapelu vidjeh mnogo liepe glo­govim- veoma rodne, sretoh i množinu graničara, što se na malenih koli vožahu na vašar u Abdićkulu: medju ostalimi vozio je jedan graničar Turčina, pa su obadva poredice mirno spavala, kao da medj graničarom i turčinom nikada nebijaše ni najmanje kavge.“ „Il u boju il u snu, naći ćeš vazda i braću njihovu“, rekoh sam sebi. Radnja duševna, koja izobraženi sviet napried tjera, malo je poznata s ove i s one strane Une. Sretoh u vožnji i popa iz Petrova sela, kojeg kod kuće zaludu tražih. Izmienismo njekoliko riečih, on mi obeća, da će mi poslati njekakovu staru ćirilsku knjigu, koju ni sam njegov vladika čitati neumie. Crkva ju, reče, već oddavna pomno čuva, poslat ću vam ju.“ Reče, ali i poreče.”

Kad se uspjeh na vrh brda blizu Priboja, gledah, s lijeve visoku Pleševicu, a s desna Plitvićke gore, ispod kojih leže čarobna jezera plitvička. Selo Priboj ima novu pravoslavnu crkvu, što je sagradjena pod pukovnikom Maštovićem, tu nadjoh mnogo graničara sa svojimi konji, čekajućih generala Simbšena, koj naumi sutradan posjetiti plitvičja jezera. Ljudi bijahu zlovoljni, što moradijahu čitav dan badava vrieme tratiti i novac trošiti čekajući gospodu, koja bi se mogla voziti na šetnju i sa svojimi ili naimljenimi konji. Neslušajući tužbe, uzeo sam još jedna kola, da mogu na njih otići do jezera, jer mi kazahu da bi se moja kočija na loših ondašnjih putevih lasno polomiti mogla. Vozeći se iz Priboja po šumi do lugara, kod čijega stana imao bi bio na graničarskih koli zaokrenuti na desno prema jezerom, zaoblači se nebo i crne magljušine iz daleka javljahu silnu kišu. Upitah lugara, bili još danas mogao stići u Otočac, kad bi pošao na jezera? Odgovori mi on, da nebi nipošto, jer ako i nebude kiše, da ću potratit tri debele ure vozeći se onamo i natrag. Bijaše već jutro odmaknulo blizu do poldana, oko mene sve sama šuma, a gore na nebu jedrili su crni oblaci sve bliže. Samoga bez družtva mine me volja nasladjivati se ljepotom i divotom naravi, te ja odgodili naumljeni posjet plitvičkih jezera na bolja vremena, kad ih budem u kakovom god družtvu posjetiti mogao. Pošaljem dakle natrag grani­čarska kola i odvezem se dalje put Otočca. Od Priboja do Babina potoka pruža se sve sama šuma i gora, pokrivena tankom i visokom jelovinom i granatom bukovinom. Cesta nova i dobra, prije 10—12 godina gradjena vodi uz opasne duboke prolome, ali neima žalibože ograde, što je tim opasnije, jer graničar neobičaje do skrajnje nužde niz brdice zatvarati kolo. U jednoj dolini usred gore leži novo selo Lieskovac s liepom piljenicom Delićevom. Tu se stiče Crna rieka i potok Lieskovac te oba čine prvo plitvičko jezero, zvano Prošćansko ili Prošće. Ovo najvišje i najveće jezero, izmedju ostalih deset, ima 1340 hvata u dužini, 270 u širini a 22 u dubljini, te se baca iz visine od 9 hvata u drugo jezero Čiginovac. Obična je rieč, da ima samo sedam plitvičkih jezera, ali u istinu ima ih svih ukupno jedanaest, po imenu: 1. Prošćansko ili Prošće 2. Čiginovac, 3. Okrugljak (mal:) 4. Bakovinac, 5. Crno (malo) 6. Ga lovac, 7. veliki okrugljak ili gradinsko jezero. 8. Kozjak, 9. Milanovo, 10. Kalud jerovo i 11. Novakovića brod. Kod gradinskoga jezera vide se njeke još neiztražene gradine, a kadkad ima i u jezeru zidina i ruševina. Kaludjerovo utiće u Plitvicu i Koranu rieku.

Comments

comments

Provjerite također

O nazivu “Bosna i Hercegovina”

Naziv Bosna i Hercegovina ima dvojako značenje. U jednom slučaju njime se označava državna zajednica …