O borcima i jedinicama 5. korpusa iz knjige “Smrti i pobjede”

BOSANSKA KRUPA: PREĆI ĆEMO NA DESNU OBALU UNE
(septembar, 1995.)
Iako smo hitili, zakasnili smo na postrojavanje dva bataljona 511. slavne brdske brigade. Ali smo, ipak, prisustvovali svečarskom dijelu godišnjice: Mirsad Sedić, komandant 511. slavne, uručivao je priznanja… Potom smo obišli mezarja šehida u blizini sela Jezerskog… Uređeni mezarluci iako rat još traje… Ovdje je i mezar rahmetli komandanta Mirsada Crnkića. Komandant 511. slavne postao je 14. augusta 1993., apoginuo 13. juna 1994. godine u rejonuTodorova… Tek nakon sastanka sa komandantom Sedićem, u popodnevnim satima, pošli smo s borcima u slobodni dio grada Bosanske Krupe, na samoj obali Une.
Maskirani grad Bosanska Krupa, dio koji kontroliraju borci 511. slavne brdske brigade, doslovno je razorena. Nema kuće koja nije granatirana. Skoro da se grad ne vidi iz rastinja i trave. Reklo bi se daje grad prirodno maskiran. Skeleti od kuća, trgovačkih i ugostiteljskih dućana. A porodice naših boraca žive u ovim kućama. Rijetkost je vidjeti prolaznika. Kao daje i vrijeme u iščekivanju…
Na lijevoj obali živi oko dvije hiljade Krupljana. Naprosto, teško je zamisliti kako su žene i djeca izdržali granatiranje i neimaštinu…
Ovih dana, kako nam kažu vodiči, nije bilo granatiranja, niti je stanovnicima zabranjeno kretanje. Ali su oni oprezni. Znaju sve opasnosti preko Une. Kao daje sve sinhronizirano. Zato je i nemoguće sresti domaćine horne za razgovor.
Posebno je uočljiv jedan detalj: uza svaku kuću nalazi se uređen povrtnjak. Od poljoprivrede žive oni koji nisu napustili Krupu.
Naši vodiči Emir i Hasan pokazivali su nam srednjoškolski centar i osnovnu školu, benzinsku pumpu, tvornicu prikolica, kafiće… Ovdje je industrijska zona. U koloniji smo potražili Esu Pašalića, trenera nogometnog kluba Bratstvo, koji sa suprugom Sutkom ne napušta ovaj grad. Otišli smo i do željezničke stanice. Krase je pokidani vodovi, spaljeni stanični objekti, kolosjeci zarasli u korov… Nedaleko odavde, na raskršću pokraj bagrema, gdje su četnici u prošlome ratu objesili narodnog heroja Lepu Radić, poginula je Amra Sedić, po kojoj je jedna od četa 1. bataljona dobila ime.
U prolazu, na prozom, ugledasmo starca. Popričasmo. Zove se Okan Okić. Živi u toj kući sa suprugom. Njihovi sinovi, Hamdo, Smajo, Nijaz i Adem, od prvog dana ratuju s četnicima. Ali, kažu Okići, imaju vremena i za njih.
U povratku, u avliji, zatekosmo i familiju Jugić: Redžepa, Arijanu, Remziju te Samira i Adisa Sabića. Rekoše, skoro u horu, da su izdržali najgore. Imaju povjerenja u naše borce i sigurni su da će se uskoro vratiti u svoje kuće na onoj drugoj strani Une.
U jednoj kući dočekala nas je Jasna i počastila svojim specijalitetom: slatkom od zelenog paradajza…
Ovo su bili rijetki egleni u Krupi.
Između dva mosta
– Evo, ovo je Krupa na lijevoj obali.
– A šta ovo bi?
– To je bio rasprskavajući snajper, a ovo je Una. Kao što rekoh, mi smo na lijevoj obali, a četnici su preko puta nas, na desnoj obali… Nemojte izvirivati, ne znate teren. Gledajte kroz osmatračnicu, mogu nas uhvatiti na snajperu.
– A, ono?
– To je osamdesetčetvorka. Sada će šarati po našem položaju. A ako hoćete slikati, radite to kroz ove otvore. Nikad se ne zna. Jučer su nam iz minobacača ubili dvojicu, a osmericu ranili… Vidite li?
– Pa, mnogo je veća Krupa kod četnika?!
– Oko dvije trećine. Eto, vi novinari ste sada između dva mosta: drvenog i željeznog. Kao što vidite, željezni je polusrušen. A ono je Stari grad.
Poviše su gradska džamija i crkva. Džamija je srušena. Desno su hotel Stari grad, pošta i robna kuća. Sve je to u četničkim rukama. Oko dvije trećine Krupe… Protjerali su nas jer nismo imali oružje.
-1 sada su četnici odmah uz Unu, s druge stane?
– Tu su im rovovi, a na brdima im je artiljerija. Od Huma, Lipika, Alena, do Boševića…
– Sada čekamo. Šta?
– Kad ćemo svojim kućama, na drugu stranu… Ali, ako hoćete, mogli biste s nama u lađu pa na drugu stranu, te s boka slikati četnike, naši znaju teren.
Kobiljnjak i Čojluk
Emir Sedić, naš vodič i novinar u 511., dugo je pričao o nakanama četnika iz Kraja. Prošle godine su četnici uspostavili dva mostobrana, na Kobiljnjaku i Čojluku. Željeli su ovladati komunikacijom Bosanska Krupa – Pištaline. Tada bi se u poluokruženju našla i Bosanska Otoka. Vjerovatno je četnicima glavni cilj bio da izbiju na komunikaciju Bužim
– Otoka, te bi Unsko-sanski kanton podijelili na dva dijela. Zato su elitne snage prebacili u ovaj rejon na vrijeme, i to dok su borci 511. slavne bili bitke i na drugim bojištima… Borac Hasan Karaibrahimović sjeća se ove akcije:
– Četnicima smo u rejonu Kobiljnjaka priredili pravu tarapanu. Skoro sedam mjeseci je prošlo kako su uspostavili mostobran. Morali smo nešto uraditi. Kao i dotad, naprijed su išle naše elitne jedinice, te nismo mogli omahnuti. Ne znam šta bih više pričao. Nije puno prošlo, a mi smo oslobodili dominantnu kotu Kobiljnjak. Bolje rečeno, oslobodili smo putnu komunikaciju Bosanska Krupa – Bosanska Otoka. A oslobodili smo i industrijske objekte, kombinat Unu, benzinsku pumpu, autoservis, pekaru, prijevozni park Krupatransa… Sve smo to oslobodili i došli do Une. I, da ne zaboravimo, nanijeli smo veliki poraz četničkoj novigradskoj brigadi, a zaplijenili smo i mnogo oružja i municije.
Alija i ’’Faraoni”

Alija Kurtović komandant "Faraona" elitne jedinice 511. Slavne brigade iz Bos. Krupe, oktobar 1995.god.
Alija Kurtović komandant “Faraona” elitne jedinice 511. slavne brigade iz Bos. Krupe, oktobar 1995.god.

Prema onome što su nam pričali borci i starješine 511., bitka na Čojluku ući će u anale historijskih borbi na tlu Bosne i Hercegovine. Za samo šesnaest sati, borci 511. slavne oslobodili su Čojluk. Krenuli su 10. jula, a 11. su likvidirali južni mostobran. Najveći dio posla uradili su borci 1. bosanskokrupskog bataljona, IDV Parag, i IV Faraoni. Naspram njih su bili beli orlovi, panteri, MUP-ovi specijalci.
Na osmatračnici smo sreli Aliju Kurtovića, legendarnog komandanta Faraona, i njegovog pomoćnika Žvaku. Posmatrali smo artiljerijski duel sa četnicima… A u bazi 1. bataljona upoznajemo i Edina, borca i komandanta. I on se rado sjeća likvidacije mostobrana na Čojluku:
– Nama je bio jasan cilj četnika. Željeli su zauzeti Krupu preko mostobrana, a onda nastaviti prema Cazinu. Napad na Čojluk započeli smo navečer. Imali smo sedam mrtvih prije probijanja linija. Bilo je teško, ali nismo stali… Vidjeli ste Krupu, četničke položaje… Proboj je trajao duže od tri sahata, ali smo ovladali Bužimkićima… Najteže je bilo kad nam je nestalo municije. Ni tada nismo stali. Baš na cesti Bužimkića zarobili smo landroverpun municije… Ja sam se sa svojom grupom izmiješao sa četnicima. Cijelu noć smo se borili. Izutra mi je komandant četničkih specijalaca pružio motorolu, rekavši: Evo tisada ti komanduj! M i si i o j e da sam i ja četnik.
U Otoci

neposredno pored rijeke Une sa borcima iz Bos. Otoke, septembar 1995.god.
neposredno pored rijeke Une sa borcima iz Bos. Otoke, septembar 1995.god.

Dok smo se s Mensurom i Džemom, oficirima 511. brigade, spuštali u Otoku, birali smo skrovite staze. Sa suprotne obale Une, naročito od releja na Stražbenici, četnici ne daju oka otvoriti. U naselju Voloderi nema čitave kuće, oštećena je i Boraška džamija, a tek pravi krš zatičemo u samom naselju. Dugogodišnje četničko iživljavanje vidljivo je na svakom koraku. Industija, škola, bolnica i druge ustanove, sve je razoreno, ali prkosni Otočani i dalje opstaju i nekim svojim čudnim životom žive u svojoj Otoci. Ranije su prelazili i na drugu obalu, ali su i ovdje, u odsustvu elitnih boraca, četnici potisnuli starce ili grbavu brigadu, kako je zovu, i spustili se sa Bratića brda, Stražbenice i Gaja, sve do Une. Glavnina naselja je pod našom kontrolom, a potpuno je razrušena gradska džamija, dok je Bešića džamija samo Oštećena. Ezan u Otoci se i dalje čuje.
Cijeli dan bili smo se sa borcima Otočkog bataljona, a pravi domaćinski doček priredila nam je Mensurova majka. Cijeli rat je u Otoci.
Iz ove izuzetne jedinice Petog korpusa odlazimo kao prijatelji. Kao da smo cijeli rat bili sa borcima Slavne bosanskokrupske.
TUTNJI SILA NEBESKA – OD TEKBIRA BANJA LUKA PODRHTAVA
(septembar, 1995.)
Da i tenkovi rastu kraj puta, uvjerili smo se na putovanju prema Ključu! Naime, s lijeve i desne strane, kako rekoše naši vodiči, četnici su uredno parkirali tenkove, transportere, kamione, bagere. I sve nam ostavili! Onako, iznenadno, reklo bi se kolektivno, bježali su pred borcima 501. slavne brigade. Neke od tenkova su zapalili, ali ih nisu uništili. Borci mehaničari kažu da se mogu popraviti.
Prolazimo pored Janjila, Velagića i Bravskog, zloglasnog četničkog legla. Pobjegli su i iz ovoga donedavno neosvojivog uporišta. Raštrkani u grupama, imali su elastično bježeću odbranu. Sve do Ključa i dalje…Ali se, poslije tri i po godine, tek sad vidi šta su uradili od bošnjačkih sela. U Pudinom Hanu su kuće su zapalili. Bošnjaci iz ovog sela, oni koji su ostali živi, prošli su najgore… Srušena je džamija, sagrađena tek na nekoliko mjeseci prije četničke agresije.

Nijaz Miljković, komandant 506. brigade
Nijaz Miljković, komandant 506. brigade

U Ključu je živjelo 470 Bošnjaka
Neposredno poslije oslobađanja ulazimo u sami grad. Samo nekolicina naših boraca i pripadnika vojne milicije čuva Ključ. Reklo bi se, prerano je za uspostavljanje civilne vlasti, u prvome redu stanice javne sigurnosti. Jer, četnici su i dalje u šumama, nedaleko od grada. A i naši borci se nisu zadržavali. Bez odmaranja produžili smo prema Varcar-Vakufu.
Ključ je gotovo pust. Većina zdanja je bošnjačke arhitekture. I ove kuće su uglavnom uništene. Ključ je, naprosto, isprazan. Dojam je daje srpsko stanovništvo znatno prije dolaska naših boraca napustilo grad u kome su Bošnjaci bili većinski narod… Sa jednog obronka posmatrali smo bošnjačka sela: Humiće, Mehmedoviće, Bešiće. Sva su spaljena i srušena.
Ipak, nabasali smo na grupu civila. Bili su na postrojavanju. I mladi i stari. Ovi Kljucani bili su u četničkom zarobljeništvu, njihovi irgati, i pred povlačenje četnika uspjeli su pobjeći. I već su formirali ključku jedinicu. U horu govore da su četnicima radili sve fizičke poslove. I to za koji kilogram pšenice. Neka imena su zapamtili. Najviše zla im je nanio Dragan Ivanović, komandir Civilne zaštite. Kuće su im palili Đuro Dragiljević i Momir Guslar. Gledali su kad je izvjesni Ratko zaklao Hamdiju Vučkića i njegovu ženu. I Minu Talić. Dušan Dumović je zapalio najviše kuća u bošnjačkom selu Humići. ZaVukašina Radića i njegovu 17. pješadijsku brigadu kopali su zaštitne rovove oko Ključa… Oko 470 Bošnjaka je sve donedavno živjelo s četnicima. U šali nam govore da će biti pravi Bošnjaci tek poslije prvih sukoba s četnicima, odnosno poslije oslobađanja i drugih gradova Unsko-sanskog kantona.
Većina kuća u gradu je useljiva. I čeka svoje prave vlasnike.
Pred Var car-Vakufom
Nastavljamo put prema susjednom gradu. Iza jedne okuke, na oglasnoj tabli pokraj ceste, čitamo upozorenje: Povećaj brzinu!
Zaustavljaju nas naši borci, pripadnici, 501. slavne brigade. Rekoše da je njihov komandant Senad Sarganović Sargan na isturenom komandnom mjestu, na jednome uzvišenju, te da upravo uvezuje neke stvari, kako bi produžili banjolučkim putom. Ali su, izgleda, ovdje četnici najtvrđi. Naime, mi smo nedaleko od Čađavice, zasad najvećeg četničkog uporišta prema Varcar-Vakufu. Padom ove kote, i četnici bi vjerovatno napustili ovaj grad… Na jednom uzvišenju sretosmo i legendarnog komandanta Šargana.

Senad Šarganović Šargan, komandant 501. Slavne brigade na Čađavici nadokam Mrkonjića, septembar 1995.god.
Senad Šarganović Šargan, komandant 501. Slavne brigade na Čađavici nadokam Mrkonjića, septembar 1995.god.

– Kad je 502. viteška ušla u Bosanski Petrovac, Vi ste, izgleda, odmah produžili prema Ključu?
– Već navečer smo bili u Ključu. Nismo imali žrtava. U prolazu imali smo sukob sa četnicima. Radilo se o grupama koje su nas pokušale zaustaviti, ali nisu uspjele i bježale su prema Ključu. Nedaleko od Ključa, pružili su jači otpor. Ali su i pretrpjeli gubitke. Pokušali su i sa kontraudarima, ali nisu imali šanse. Vidite ovaj teren, sada smo kod
Čađavice, dvanaest kilometara iza Ključa, prema Varcar-Vakufu. Ovdje smo četnike stigli. Sada se vagamo. Oni se, kao što vidite, grčevito brane. Tako je već šest dana, otkako je otpočela operacija. Moja brigada zaplijenila je petnaestak tenkova, sijaset oklopnih transportera, kamiona, skladišta municije… A u rejonu Busije spojili smo se sa Hrvatima.
– Poslije ovoga uspjeha, nadate li se da će 501. slavna postati viteška?
– Na vezama mi je već general rekao da je ovo viteška brigada. Vjerovatno i u Generalštabu znaju za najnovije uspjehe moje brigade.
– Koje su četničke jedinice bile ispred vas?
– Jučer smo zarobili specijalce iz neke sarajevske jedinice. Izgleda da im se snage iz Sarajeva pregrupiraju na pravcu prema Varcaru. A tu je od početka 12. pješadijska brigada četničkog 1. korpusa. Ovdje više nema ključkih, niti drvarskih četnika. Sve su to četnici sa strane.
– Nije li malo preslobodno da komandanti korpusa i brigada idu naprijed, prije svojih boraca? Evo, general Dudaković je jučer preplivavao Sanu, dajući primjer borcima. Dva dana ranije, metak gaje okrznuo na samo stotinu metara od četničke linije. Da ne govorimo o Hamdiji Abdiću…
– Ja sam tri puta ranjavan. Imam šipku u nozi i nemam vremena daje izvadim. Evo, ovo je velika dubina u četničkom teritoriju. Stotinu i dvadesetak kilometara… Ako komandant nije sa vojskom, šta može očekivati od boraca? Ovo je sve prva linija. Iznad nas su, lijevo, četnici. Ja i moji borci, i vi zajedno s nama, sada smo stotinu i dvadeset kilometara u dubini četničkog teritorija. Kažem četničkog, jer bokove još nismo očistili. Hoću da kažem da se četnici i dalje nalaze na neočišćenom oslobođenom teritoriju.
BOSANSKA KRUPA ILI ŽIVOT U RUŠEVINAMA
(oktobar, 1995.)
Kad smo prije petnaest dana bili u ovome gradu, Mirsad Sedić, komandant 511. slavne brigade, obećao je da će njegovi borci, prije nego što mi odemo iz Dudakovićeve zone odgovornosti, osloboditi svoj grad. I, održao je riječ! Pomogli su im borci 505. viteške brigade, legendarni Bužimljani. Izgleda da je bilo dovoljno da ove dvije brigade opkole Bosansku Krupu i da posao bude završen.
Naravno, ne smiju se zaboraviti proboji ostalih brigada Petog korpusa u drugim pravcima, što je i te kako bilo u funkciji oslobađanja Bosanske Krupe.
I sada nam je domaćin bila Senada Avdagić, načelnica Informativne službe 511. slavne brigade…
Krupljani zaista vole svoj grad. Stotine djece, žena, muškaraca, i starih i mladih, traže svoje kuće. Mnogo je povika. Oni koji se nisu vidjeli već skoro četiri godine, našli su se u nekadašnjem komšiluku. Mnogo je automobila inozemnih registracija. Narod vrvi, čak i preko mostova koji nisu spojeni, popravljeni. Samo daje prijeći na ovu, oslobođenu, desnu stranu Une!
Pojedini dijelovi grada podsjećaju na Vukovar. Sravnjeni su do temelja. Upravo oni kvartovi u kojima su živjeli Bošnjaci. Ustikolina, Paradžik, Hum, Sokak. Mahala… Džamije su ili oštećene ili uništene. Kao i katolička crkva u samome gradu. Od starog zanatskog centra ostali su samo temelji… Kod jedne stare kuće, zarasle u korov, ugledali smo starca koji hoda oko svoje kuće. Ali se nije usuđivao ući. Zove se Ibrahim Badnjević. Kaže daje ovo njegova kuća, ali ne smije ući jer misli daje minirana…
Oslobođeni grad posjetili su Mirsad Veladžić i Muris Ferizović, predsjednik i premijer Unskb-sanskog kantona, u društvu američkih ambasadora Petera Galbraitha i Johna Mensisa.
U tek formiranoj Stanici javne sigurnosti, načelnik Jadranko Šaran, uz kahvu, veli:
– Dok je vojska odrađivala svoj dio posla, mi smo dobili naređenje da uđemo u grad preko porušenog željeznog mosta. To je bilo 17. septembra u jutarnjim satima. Organizirali smo se ranije, a sada smo taj plan samo aktualizirali. Sa nama je bio i Mirsad Selmanović, načelnik štaba Petog koipusa. U gradu nije bilo borbe jer su naši borci opkolili grad, a četnicima je ostavljen izlaz. Odmah smo uspostavili odjeljenja u Jesenici i Arapuši… I pohvalio bih se: Naša stanica javne sigurnoti je ove godine dobila ratnu zastavu, najviše priznanje Minsitarstva unutarnjih poslova Bosne i Hercegovine.
U društvu Anesa Medunjanina, predsjednika Ratnog predsjedništva Općine Prijedor, uz neizbježni razgovor o predstojećem oslobađanju njihovoga grada i muhadžirskim danima u Travniku i Zenici, brzo smo prevalili oko 120 kilometara od Bihaća do Ključa.
– Došli smo odmah ovdje, u Krajinu, čim smo saznali za oslobodilački pohod Petog korpusa kako bismo se što bolje pripremili i izorganizirali, da budemo spremni, ako Bog da, ući u naš Prijedor. Do tada ćemo se smjestiti u Ključ, da smo što bliže rodnom gradu… A naš doktor već uveliko radi. Jučer je pregledao oko 60 pacijenata, obavio i dvije kućne posjete. Najhitnije da naše jedinice oslobode Prijedor, a mi ćemo lahko pripremiti ostalo što je neophodno za povratak izbjeglih i raseljenih Prijedorčana, koji su u ovom ratu zaplatili kao niko u Bosni – govori Medunjanin.
Oko 30 hiljada Prijedorčana nalazi se u izbjeglištvu. Svega nekoliko hiljada je u Bosni, u okolici Zenice i Travnika. Ostali su, uglavnom, u Njemačkoj, Švicarskoj, Austriji…
– Nema riječi da se opiše njihovo zadovoljstvo i sreća što su ponovo nadomak svojih domova, poslije tri i po godine ratovanja po cijeloj Bosni. Susrećemo se sa svojim rođacima, prijateljima, poznanicima iz djetinjstva…
Za razliku od našeg prvog boravka u Ključu, dva dana ranije, kad je sve bilo pusto i prazno, sada smo zatekli pravi mali vašar. Sa već dobro poznatim šarenim izbjegličkim kesama, u Ključ je već – samo njima znanim putovima – stigao velik broj izbjeglih Kljucana iz Travnika i Zenice. Čekaju da im općinari nadu smještaj u stambenim zgradama, jer su sva muslimanska sela i zaseoci spaljeni. Ushićeni od sreće što su konačno došli na svoj toprak, na suzbijaju emocije. Ima i veselja, ali i suza. Otkravili su se i oni domaći, mještani koji su rat proveli pod okupacijom. Doživjeli su slobodu, susret sa svojim sugrađanima. Razmjenjuju se informacije, a najčešća tema su četnički zločini.
Među prognanicima povratnicima u svoj grad zatekli smo i Ramu Braniča, starog imama iz Ključa. Upravo je stigao iz Zenice.
– Evo, baš danas, 22. septembra, navršile su se tri godine od mog progona iz grada. Još dok sam ja bio ovdje, porušili su sve džamije u Ključu i okolici, a samo u mom džematu – dvije. Žalosno je vidjeti da, dok mi razgovaramo 30 metara od neoštećene pravoslavne crkve, nema džamije u Ključu, Dubočanima, Velečevu, Zgonu, Crljenima, Hripavcima, Kamičku, Krasuljama, Ramićima, Biljanima, Jabukovcu, Gornjoj i Donjoj Sanici… Ali, nije to sada toliko ni bitno. To dovoljno govori kakvi su oni, a kakvi smo mi Bošnjaci i naša vjera islam. Podići ćemo mi sve to iznova, ali nikada nećemo zaboraviti njihove zločine i barbarizam. Sada je najhitnije đa se narod vrati svojim kućama, naravno, i imami, pa da odredimo neku novu prostoriju za početak, da se možemo moliti našem dragom Allahu, zahvaliti mu što nam je omogućio da se vratimo i sprovođimo naš islamski život – dirnut do suza, govori efendija Ranio.
Velika gužva u prostorijama Općine Ključ. Upravo su izTravnika stigli članovi Ratnog predsjedništva i u hodu nastoje riješiti brojne probleme oko smještaja naroda, ishrane, opskrbe… Do njihova dolaska gradom je upravljao inžinjer Enes Salihović, a koji sahat ranije sve dužnosti predao je načelniku Asimu Egrliću i njegovim suradnicima. Velika sreća je daje u Ključu ostalo oko 600 Bošnjaka. Oni su od velike pomoći novopridošlim Ključanima – da ih prihvate i pomognu im prilikom smještaja.
Život se u Ključ vratio brže nego što se moglo i zamisliti, mada su prve linije odbrane još uvijek blizu. Po Ključu je, kao i u Bosanskoj Krupi dan ranije, djelovala četnička avijacija kasetnim avio-bombama.
Drevni bošnjački gradić Ključ je ugostio i ratna predsjedništva Varcar-Vakufa, Prijedora, Sanskog Mosta… Sulejman Čedić, načelnik Varcar- Vakufa, sa svojim suradnicima Dževadom Zahirovićem i Zlatkom Dedićem vrlo je nestrpljiv.
– Već je oslobođeno nekoliko naših sela, ali, ako Bog da, za koji dan bit ćemo u svojoj čaršiji. Živimo za taj trenutak i povratak Vakufljana iz srednje Bosne, a i iz cijeloga svijeta. Bojim se za one koji su još u gradu. Prema našim saznanjima, tamo još uvijek boravi nekoliko stotina Bošnjaka. Na žalost, u Varcar-Vakufu nedavno je zvjerski ubijeno oko 30 naših sugrađana
– ističe načelnik općine Varcar-Vakuf Sulejman Čedić.
Živost Ključu daju mještani koji ni u najtežim trenucima za Bosnu i Hercegovinu nisu gubili nadu u povratak Krajišnika u Sanu, Prijedor, Kozarac. Govore uglas:
– U ovakvim trenucima nema se šta puno reći i komentirati. Ispunila nam se želja, vratili smo se u zavičaj,
PRATILI SMO DUDAKA I OSLOBODILI SANU
(oktobar, 1995.)

komandant 5. Korpusa nakon oslobađanja Bos. Petrovca i Ključa
komandant 5. Korpusa nakon oslobađanja Bos. Petrovca i Ključa

Iz Bihaća u Sanski Most može se doći iz dva pravca. Onaj duži ide preko Ripća, Bosanskog Petrovca i Ključa. Kraći, ali po lošijoj cesti, vodi preko Srbljana, Bosanske Krupe i Kamengrada. Neudobnost ovoga drugog puta je i u tome što ga kontroliraju, zajedno sa našim, i četnički izviđači i diverzanti. A nedaleko od Krupe, u Otoci, još se vode borbe i, čini se, samo pojedini novinari iz inozemstva idu u ovome pravcu. I mi smo hitili, ali smo ipak krenuli dužim putom, prema Petrovcu i Ključu. Tako, prolazimo kroz mjesta Dubrovac, Velagići, Krasulje, Vrhpolje. A ne tako davno, naši borci su od Bihaća, pod borbom, pretrčali 50 kilometara i oslobodili Petrovac. A sutradan su ušli i u Ključ.
Stradali arkanovci
Naši iz vojne policije ažurno pregledaju novinarske akreditacije i dozvole. Savjetuju da sa raskrsnice, neposredno prije Ključa, skrenemo ulijevo pa ćemo brzo biti u Sanskom Mostu… Ali, već prije skretanja, u daljini su odjekivale eksplozije. 1 bili smo sigurni da smo na pravom putu.
Mada je prošlo već desetak dana otkako je Sanski Most oslobođen, samo vojna vozila se kreću u ovome pravcu. Nailazimo i na više naših patrola. Objašnjavaju da su četnici upravo započeli sa artiljerijskim napadom. A na nekoliko kilometara pred Sanskim Mostom naišli smo na srušen željezni most. Od velike eksplozije, naprosto je presavijen. I nije za upotrebu.
Četnici su u povlačenju rušili sve pred sobom. Nedaleko od mosta, na putu su zaboravili tenk, zapaljen, skoro u dijelovima. Izgleda da su sve minirali oko mosta ne bi li usporili napredovanje naših boraca u ovome pravcu.
Mnogo je razbacanih stvari, od bijele tehnike do odjeće. Sve govori o četničkoj bježaniji. Ali, nisu usporili naše borce. Oni su, naporedo, improvizirali drugi most te su lahko napredovali prema Sanskom Mostu.
Ali, dežurni iz vojne policije sputavaju naše kretanje. Bili su sigurni da je miniran i dio terena oko srušenog mosta.
Prije ulaska u sam grad naletjeli smo na veliku štalu na kojoj ćiriličnim pismom piše: Dobro došli u SanskiMost.
Pust je nekadašnji grad u zelenilu. Jedini stanovnici su naši borci. U prolazu nam rekoše daje komanda Petog koipusa na čelu sa komandantom Dudakovićem smještena u hotelu Sanus.
Obišli smo grad. Onako, nakratko. U jedno smo se uvjerili: grad Sanski Most nije ruševina, kako su mnogi mislili. Naprotiv, moglo bi se reći da on uopće nije nastradao u ovome ratu. osim pojedinih kuća u prigradskim kvartovima.
Skoro svi dijelovi grada svjedoče o četničkom povlačenju. Iza sebe su ostavili brda prevrnutih vozila i dijelova namještaja, traktore… Sve su to u strateškom povlačenju ostavili. Borci u povjerenju objašnjavaju da su im četnici u hitnji ostavili i petnaestak tenkova M84. O drugoj logističkoj podršci i ne žele da govore, smatraju daje i ovo dovoljno.
Uočili smo da su u ruševnom stanju zgrade oko kojih su vođene ulične borbe – pošta, stanica milicije, hotel, općina… I upravo u ovim objektima, kažu nam pripadnici vojne policije Petog korpusa, stradali su arkanovci. Razvalili su ih, u uličnim borbama, borci 502. viteške brigade. A ne tako davno, Arkan se hvalio kako je razbio Hamdijine tigrove.
’’Tigrovi”, policija i sarajevski gardisti ušli u Sanski Most.

borci 2. bataljona, 502. Slavne brigade, septembar 1995. god.
borci 2. bataljona, 502. Slavne brigade, septembar 1995. god.

U grad su prvi ušli borci 502. viteške brigade, 1. gardijske iz Sarajeva te četa vojne policije. Naši tigrovi su tako na najbolji način upoznali Arkanove.
Nedaleko od nas, čini se iz pravca Prijedora, pale su dvije granate, dok nas borci, istovremeno, upoznaju sa novonastalom situacijom: Četnici artiljerijom gađaju naše položaje, a onda napadaju pješadijom…
Ispred hotela Sanus nabasali smo na majora Suljića. On je komandant Opertivne grupe. Od Izudina Saračevića, načelnika uprave za moral Petog korpusa, dobili smo dozvolu da možemo razgovarati s njim. U transportnom autu, gdje se nalaze sredstva veze, Suljić pokazuje na karti položaje četnika, a onda kaže:
– Četnici će pokušati vratiti dio teritorija. Za njih primirje kao da ne važi, ali smo navikli na to. Zato moramo poboljšati taktičke položaje prema Bosanskom Novom, Prijedoru i Bronzanom Majdanu. To je uvjet da bismo ovdje ostali. Kako smo krenuli, za dva dana bismo bili u Prijedoru, a moramo poštovati primirje. Ali, kao što vidite, četnici nas napadaju iz svojih artiljerijskih uporišta.
Razgovarali smo, nakratko, i sa Izudinom Saračevićem, našim znancem iz oslobođenih gradova… Tu je i grupa pripadnika vojne policije. Podsjećaju na borbe koje su vodene u samom gradu. Naglašavaju da su ih predvodili komandanti Atif Dudaković i Hamdija Abdić. Oni, kažu. nisu ni mislili ući u grad. Samo su u stopu pratili komandanta Dudakovića. I – našli su se u gradu. Hamdijini tigrovi su na svom pravcu imali Sanski Most i ušli su u Sanski Most. Nisu imali izbora. Kažu da im je najteže bilo sa četnicima koji su napravili moćno uporište u pošti. Morali su protutenkovskim oružjem rušiti ovaj objekt. Četnici su likvidirani. Izgleda daje ovaj podvig bio presudan u uličnim borbama. Otpor je pružen i u stanici milicije. Ali se nisu mogli suprotstaviti tigrovima'i sarajevskim gardistima. I ovaj put se nisu mogli suprotstaviti našim protutenkistima. I, onako, rekli bismo moćno, napustili su grad.
Pred hotelom Sanus sreli smo i generala Dudakovića. S njim je bio i Vahid KaravelićVaha, iz GeneralštabaArmije. Kasnije je došao i Mehmed Alagić, komandant Sedmog korpusa. Bili su nezadovoljni zbog potpisanog primirja. Dudaković najviše. Njegovi borci su zaustavljeni u pohodu prema Prijedoru, a četnici, kao i uvijek, ne poštuju potpisano. Borci Petog koipusa sa neznatnim gubicima oslobađaju gradove, a sada ih primirje sputava. A to odgovara samo četničkim artiljercima.
Prije mraka krenuli smo prema Bihaću. Ali sada kraćim putom. Onim prema Bosanskoj Krupi. Iako je prijetila opasnost od četničkih diverzanata. Ali, bili smo sigurni da arkanovce nećemo sresti.

Izvor: knjiga ratnih novinara Mirsada Sinanovića i Seje Omeragića “Smrti i pobjede”

Comments

comments

Provjerite također

O nazivu Bosna – prvi dio

Naziv Bosna je sIavenizirani oblik ilirskog naziva koji su antički dokumenti zabilježili u dvije varijante: …