Nekadašnji Bajrami

Dževad Harbaš

Bilo je negdje kraj ljeta. Ubrzo će škola. Ljeto baš bilo prevruće. Nekako se i potrefio Ramazan, kad su te najveće žege.
Skoro cijeli raspust sam proveo na selu, kod dida i majke. Po toj vrućini moja stara majka je postila, a dido, kad je mog'o, pošto je vazdan neđe putov'o, čas u Hrvatsku, čas tamo, čas ‘vamo. Nije mog'o u tuđem svi'tu postiti, bar tako on veli, al’ kad god je bio Kurban Bajram, nije ga mašilo da ne zakolje ovna i kako to već ide, podijeli narodu.
Na to je vazdan pazio. Najgore je bilo kupiti sijeno, gori zemlja, a postači isto rade, pa neki padaju u nesvijest. Jednom se je i majka iznesvijestila, al’ se nije omrsila, dok nije vidjela kandilje na džamiji…
Ja došao kući u Bihać i još je ostao jedan dan Ramazana.
– Upalili se, eno goreeee, upalili se kandiljiiiiii…letimo mi kroz mahalu i vičemo iz sveg glasa. Na ogradi od avlija podbočile se komšije i pitaju…
– Jesu li se baš upalili?
– Ma jesu, Boga mi, moreš Hasane pripaliti cigaru…
Meni je dido davno prič´o da su nekad, u njegov vakat, bili ljudi, koji su bili zaduženi da idu kroz mahale i javljaju kad je vakat za sehur i iftar, a bili su i oni koji su imali bubanj, pa javljali šta ima novog u svi´tu, da narod zna…
I ja ulećem u avliju, vičem materi da su se upalili kandilji, a ona maše glavom i govori:
– Mašallah, isposti se hajrom i ovaj Ramazan, haj’ peri ruke, pa bujrum da se omrsimo.
Mati napravila punjene paprike. Niko njih nije znao bolje od nje napraviti i vidim sutlijaš. E taj sutlijaš nikad nisam volio, pa me ubi’. To je moj stari obožav'o, gušio se sa njim, a ja, jok.
Ja sam uvijek volio meso, daj ti meni svega pomalo, al’ nek’ je od mesa ha ha ha. Na brzaka se ja natalebam oni punjeni’ paprika, u kojim je više riže neg’ mljevenog mesa i pirea, sa domaćim kruhom, napijem vode i nama džal napolje…
Svi u našoj mahali su volili kruh, kad moja rahmetli mati napravi. Nikad ona nije pravila malehan kruh. To je kruh bio k'o fićin točak. Ogroman. Posebno je ona sama pravila „kvas“ za njega, pa sa onom germom ga mijesila i obavezno brašno, nekakve marke „dvica“. Što se tako zvalo „dvica“, ni dan danas ne znam, jer na vreći je uvijek pisalo Tip 500. Germu je uzimala u samoposluzi „Pionir“ il’ u „Delikatesu“ i to na vagu.
Ona onako siva, k'o plastelin, pa se si'če nožem, i kol'ko ho'š, tebi vagne…
Izlazim ja iz kuće, i vidim u predsoblju na onoj vitrini, što smo nedavno kupili, hladi se baklava, gurabije, đuzlema, pa brdari i nešto povel'ko zamotano u krpu. To su one moderne vitrine što se sjaje, boje truhle višnje, il’ trišnje, sa staklom gdje se stavljaju servisi. Pa kad ti neko dođe, nama uzimaš iz vitrine i stavljaš na onaj stolić iste boje, što je doš'o uz nju. To je u taj vakat, bio hit…
Došla je noć, stari doš'o iz službe i mi svi pozaspali.
Jutro osvanulo prelijepo. Stari o'š'o u Hatinačku džamiju na Bajram. Tamo je bio efendija, stari naš džematski hodža Pargan. Je l’ mu to bilo pravo ime ne znam, al’ su ga tako zvali. Uvijek je on za Bajram obilazio svoj džemat i išao od kuće do kuće…
Mati je davno ustala, pomela avliju, zalila cvi'će u cvi'tnjaku.
Sve miriše, što bi rekli naši stari, mirišu avlije. U našem cvi'tnjaku, bilo svakakvih ruža, al’ su mi najljepše bile one gladiole, gorgine, božuri, i nekakve puzavice, koje sam zvao, puzavice-guzavice ha ha ha…baš su bile prekrasne. Te se puzavice-guzavice uzverale haman do po’ kuće, pa se proširile na grožđe i na jabuku tuskaču…
Mene probudi neka galama i lupa. Izvirim kroz pendžer, kad mahalom ide cigo (rom), medo i ciganka (romkinja). Za njima haman sva djeca iz mahale. Ulaze u našu avliju i cigo uz onaj „def“ pjeva, a medo pleše. Okreće se medo uz ritam i uz pjesmu k'o pravi plesač. Meni bi žao onog mede, jer sam vidio da mu je vel'ka halka kroz nos probijena i da ne bi prišao cigi, pričvršćena je na dugački štap, tako kad god on klime onaj štap, medo leti na tu stranu, je l’ ga jadnika boli. A, medi oko vrata stavit debeli sindžir, svaka halka debela k'o mali prst. Nema šanse da ga pretrgne i da jadnik pobjegne.
Mora da je kod kovača pravljen taj sindžir…
– Ima l’ bujruma snajka?
– Ima, ima…Odgovara mati i iznosi u jednoj rangi brašna i sipa onoj ciganki u vreću što je nosila preko ramena i još dade jednu crvenu „stoju“. Zafaljivaju se oni, a i medo se klanja, jer ga on sa onom klipom naćera da se pokloni i odoše dalje kroz mahalu.
Mati nas naćera da se odemo umiti i obući, jer sad će dolaziti komšije, a i ljudi iz džamije, kao i prijatelji sa posla od mog starog. Sredili se mi, ma k'o pravi.Na nama dokoljenke grilon čarape, kratke ‘lače i perlon košulje. Kuća miriše na meso, a ja zavirivam u rernu šta je, kad ono mati peče teleću glavušu. Uh, sad ćemo se dobro najesti, e baš volim ove Bajrame, da hoće bit’ samo češće…
Stara se isto uredila. Imala je dugu kosu, pa je napravila punđu i isplela jednu pletenicu i omotala oko glave. Svakog Bajrama imala je običaj obući nove dimije, koje je sašila kod Enverovce i jelek.
Mora da su te dimije bile od skupog materijala, jer dok je hodala kroz kuću, one su šuštale i prelijevale se u raznim bojama. Kako li je samo bila lijepa, nije joj mogla politi na ruke ni jedna Holivudska glumica. Bila je to moja ljepotica, sa plavim očima, boje vedrog neba…
Sjedimo mi i čekamo, kad eto starog iz džamije i još nekoliko komšija. Ja prvi skačem i ljubim starog u ruku, i bajramujemo se, a on se faća šajtova i izvadi onog rudara, tako i burazeru. Taj rudar je, ne znam koliko tona uglja iskop'o u jednom danu i tako pobjedio nekog Rusa. Vele da se zvao Alija Sirotanović i da je dobio od druga Tita na poklon, novog“Fiću“. Ja mislio da je on nekakva sirota, pa ga zbog toga tako i zvali Sirotanović…
Odjednom puna kuća naroda. Došli i jarani od starog sa posla, a ja koristim priliku i svima ljubim ruku i čestitam Bajram…
– Bajram Šerif Mubarek Olsun… idem redom i čestitam, a ono svak’ po nešto izvadi iz šajtova.
Bili su i oni jarani od starog iz Kralja, Žegara, ma svih vjera i nacija, jer je stari i njima iš'o za Božiće i Uskrse. Bio sam ja nabas munafik, pa sam uvijek dobio para, jer kad im poljubim ruku onda i zagrlim, a oni me fale i vade stoje i rudare…
Dok su oni sjedili, ispijali kahve i jeli baklave, gurabije, đuzleme i brdare, mi smo mladi išli od kuće do kuće i čestitali Bajram.
Svi redom su nam nešto dali. Kad su gosti otišli, stara postavila na onaj vel'ki hastal ručak.
Glavuša sa krompirima je bila odlična…
Eh, nekad su ovakvi Bajrami bili…svi bili veseli i razdragani.
Na žalost nema više moje stare, ni njenih dimija za Bajram, koje su šuštale i prelijepo mirisale…Ostala su sjećanja.

minareti nekad i sad
minareti nekad i sad

Comments

comments

Provjerite također

Prije bi trebalo mjenjati izborni zakon Hrvatske, nego Bosne i Hercegovine!

Otkud’ pravo hrvatskom ministru vanjskih poslova Radmanu da šefove diplomacija zemalja čl. EU obavještava o …