Najtragičnije ličnosti dinastije Kotromanića – kraljica Katarina

Dr. Enver Imamović

Bosanska dinastija Kotromanića za svoga 600-godišnjeg vladanja Bosnom, dala je brojne banove, kraljeve, kraljice, prinčeve i princeze, od kojih je svaki na ovaj ili onaj način ušao u historiju svoje zemlje. Jedna od tih ličnosti je i kraljica Katarina, o kojoj se uspomena u narodu sačuvala do današnjeg dana.
Kraljica Katarina je bez sumnje jedna od najzanimljivijih, ali i najtragičnijih ličnosti bosanske donastije Kotromanića. Bila je suvremenik i sudionik propasti Bosanskog kraljevstva i nestanka srednjovjekovne Bosanske države, što se sve odvijalo na krajnje tragičan način. U tom vihoru Katarina je izgubila sve što čovjeka čini čovjekom: dom, porodicu i domovinu. Najveća bol joj je ipak bio gubitak dvoje nejake dječice. Povrh svega, doživjela je najcrnju sudbinu koja može snaći ljudsko biće: umrla je kao izbjeglica u duđoj zemlji, daleko od svog ognjišta i domovine. Rođena je 1424. godine u Blagaju iznad Vrela Bune u Humu, kao prvo dijete velikog vojvode hercega Stjepana Vukčića Kosače, gospodara Huma. Majka joj je bila Jelena, kćerka Balše III iz Zete (današnja Crna Gora). Balša je iza sebe ostavio više ženske djece o kojima se brinula njihova baba, pošto joj je rano umrla majka. Katarinina baba je bila kćerka srpskog kneza Lazara, a žena bosanskog velikaša Sandalja Hranića. Oni su je i udali za hercega Stjepana, i iz te veze rodila se Katarina.
Katarina po mnogočemu oslikava Bosnu sa svim njenim karakterističnostima
U njenom životu prožimale su se čak četiri vjeroispovijesti: bogumilska, pravoslavna, katolička i islamska. Otac joj je bio gorljivi bogumil pa je po rođenju i ona pripadala toj vjeri. S pravoslavljem je bila povezana preko svoje majke koja je potjecala iz zetske (crnogorske) velikaške kuće Balšića, dok joj je baba bila srpska princeza. Udajom je postala katolkinja i u toj vjeri je živjela do smrti. Njena djeca, Katarina i Sigismund su, nakon što su ih Turci zarobili i odveli u Tursku, primili islam i čitav život su proveli u toj vjeri. Isti je slučaj bio s njenim najmlađim bratom Stjepanom, koji je bio odveden kao talac u Turskoj. Tamo je primio islam i dobio ime Ahmed Hercegović, postao visoki carski dostojanstvenik i znameniti vojskovođa.
Katarina je odrastala u domu svojih roditelja gledajući kako njen otac, kao najmoćniji velikaš Bosne tog vremena, širi svoje posjede i ugled Bosanskog kraljevstva. Majka joj je umrla rano pa je odrastala uz oca i braću. Nesreće su je počele pratiti već od malih nogu. Otac joj je bio tipični predstavnik raskalašnog i obijesnog feudalca tipa talijanskih Borđia. Kao takav teško da je mogao biti nježan i brižan tac. Kakav je bio, dovoljno je reći da se ženio tri puta, da je dovodio ženu na ženu, da je, po nekima, preoteo ženu vlastitog sina, da je vodio ratove sa sinoviman itd.

kraljica Katarina
kraljica Katarina

Katarina je bilo sušta suprotnost svoga oca. Suvremenici je opisuju kao blagu, povućenu i razboritu. Kad je navršila 22 godine zaprosio ju je kralj Tomaš i tako je postala bosanska kraljica i kao takva svojom sudbinom ispisala je najtužnije stranice historije dinastije Kotromanića.
Vjenčanje je obavljeno augusta mjeseca 1446. godine u Milodražu kod Kiseljaka gdje se nalazio ljetni dvor bosanskih kraljeva. Slavlju je prisustvovao i sretni otac mlade, brojna vlastela i predstavnici mnogih evropskih dvorova. Nisu izostali ni predstavnici Dubrovačke Republike, koji su slovili kao tradicionalni politički i trgovački partneri i prijatelji Bosne. Njihovo izaslanstvo je bosanskoj kraljici donijeli svadbeni dar u vrijednosti 1200 dukata.
Ovim brakom su se još više zbližile dvije najmoćnije bosanske porodice – dinastija Kotromanića i humske Kosače.
Katarina se brzo navikla na dvorski život i uživila u ulogu bosanske kraljice. Uspješno je obavljala sve dužnosti i vjerno slijedila svog muža. Kao blaga, dobre naravi i uvijek spremna da svima priskoći u pomoć, postala je omiljena kako na dvoru tako i u narodu. Rodila je dvoje djece – sina Sigismunda i kćerku Katarinu.
Postavši bosanskom kraljicom nije utekla nesrećama koje su je pratile od rođenja. Tomaš je, naime, već bio oženjen i živjeo je u sretnom braku sa izabranicom svoje mladosti. Bila je to Vojača, djevojka iz naroda, niskog roda. Rodila mu je dvoje djece, ali ju je morao napustiti pod pritiskom papske kurije. Vojača je, naime, bila obična pučanka, a k tome i bogumilka, kao što je i on ranije bio, što je posebno bolo u oči Vatikan i katoličku Evropu. Kralj je bio izložen velikim pritiscima, pa se i ratom prijetilo. Jedan od ultimatuma koji su mu bili postavljeni, nalagao mu je da otpusti bogumilku Vojaču. Tako je udaljena sa dvora i malo potom Tomaš se ponovo oženio i Katarina je postala bosanska kraljica.
Otpuštanje Vojače i uplitanje stranaca u unutarnje stvari Bosne izazvalo je velike potrese u zemlji. Došlo je do razdora i u kraljevoj porodici. Sin Vojače i Tomaša, Stjepan, stao je uz majku i otuđio se od oca. Ti i drugi događaji do kojih je dolazilo razlog su da Katarina nije uživala ni kao kraljica.
Godine 1449. kralj je pod pritiskom stranih sila morao poduzeti progon bogumila i uslijedili su krvavi događaji. Kraljica je bila svjedokom teških stradanja zemlje i naroda, a onda je došlo do raskola između njenog muža, to jest kralja Tomaša, i njenog oca, koji je uz većinu bosanskih velikaša osudio kraljeve postupke naspram vlastitog naroda.

Mjesto rođenja kraljice Katarine (dvorac Blagaj)
Mjesto rođenja kraljice Katarine (dvorac Blagaj)

I tek što su se nakon tri godine sukobi smirili, umre kralj Tomaš. Katarina je ostala udovica u 37. godini života s dvoje nejake djece. Novi kralj Stjepan Tomašević, njezin pastorak, zbog događaja u vezi njegove majke, nije joj bio sklon. Od tada je provodila veći dio vremena izvan dvora na Bobovcu. Uglavnom je boravila na Kozogradu iznad Fojnice. Ni tu nije dugo uživala spokoj. Tu ju je zatekao prodor Turaka.
Bijeg iz Bosn
U tim sudbonosnim trenucima njena djeca nisu bila s njom. Prodor Turaka ih je zatekao u gradu Zvećaju na Vrbasu gdje su zarobljeni i odvedeni u Tursku, dok se ona uspjela spasiti bijegom preko planina sklonivši se u Dubrovnik. Zbog neprijatnosti koje je doživjela od strane dubrovačkih vlasti napušta grad i odlazi u Rim. Stanovala je u iznajmljenoj palači u centru grada, nedaleko današnjeg trga Piaza di Venezia. Od pape je dobijala mjesečnu potporu u iznosu od 120 dukata. Uzase je imala brojnu pratnju. Sačinjavali su je članovi najpoznatijih bosanskih velikaša i žena koji su s njom izbjegli iz Bosne. Ostali su uz svoju kraljicu sve do njene smrti.
Katarina je u Rimu uživala veliki ugled i poštovanje.
Zbog nesreće koju je doživjela njena zemlja, a i ona sama, svi su nastojali da joj izbjeglički život bude što snošljiviji. Kako zbog suosjećanja tako i zbog velikog poštovanja, jer se radilo o bosanskoj kraljici, bila je središnja ličnost onovremenog Rima. Pozivana je na sve značajnije manifestacije javnog života kao što su vjenčanja, vjeridbe, prijemi i dr. Njeno ime se nalazilo na vrhu popisa najcjenjenijih uzvanika koje su pozvane na proslavu jubilarne 1475. godine u organizaciji Svete stolice pod vodstvom pape Siksta IV.

Bol za Bosnom i djecom.

Nadgrobna ploča kraljice Katarine
Nadgrobna ploča kraljice Katarine

Sva ta pažnja i sjajno okruženje nije moglo otrgnuti kraljicu od njenog bola i tuge s čime je i lijegala i ustajala od dana kada je napustila Bosnu i doživjela tešku nesreću. Svoja poznanatva i veze koristila je da joj se pomogne u potrazi za njenom djecom. Godinama je slala pisma i emisare na sve strane ne bili što saznali o njima. Sačuvano je pismo koje je uputila milanskom vojvodi Galeaciu Sforzi u kojem ga moli za pomoć. Njegov sadržaj je izuzetno potresan, pun vapaja nesretne majke koja preklinje za pomoć da povrati djecu. Nije poznato šta joj je milanski vojvoda odgovorio, ali od pomoći nije bilo ništa. I druga njena nastojanja su ostala bez uspjeha. Kada je na koncu čula da su joj djeca primila islam i da ih vjerojatno neće nikada više vidjeti, od bola i tuge pala je u bolesničku postelju. Predosjećajući skori kraj, naredila je da joj se pozove bilježnik pred kojim je iskazala svoju posljednju volju. Na sastavljanju oporuke bilo je prisutno sedam svjedoka, od kojih su četvorica bili franjevci iz samostana Ara Celi.
Izrazila je želju da se sahrani u crkvi Ara Celi (u centru Rima), a za uređenje grobnice odredila je iznos od 200 dukata. Potom je naredila da se isplate svi njeni dugovi, s tačnim navodima kome i koliko. Crkvi u kojoj će biti zakopana, ostavila je svoj plašt, svileni prekrivač za oltar i druge predmete.
Dio imovine ostavila je bolničkom zavodu Sv. Jeronima, koji je udomio mnoge njene zemljake. Potom je izdiktirala šta pripada kojoj od gospođa i gospodi iz njene pratnje, te služinčadi. A onda je odredila šta ostavlja svojoj djeci. Sinu Sigismundu je bio namijenjen mač njegovog oca i druge stvari koje su pripadale njegovim Kotromanićima. Isto je bilo s kćerkom Katarinom. Njoj je ostavila nakit, srebreno posuđe, srebreni bodež i drugo što je smatrala vrijednim da će joj biti draga uspomena od majke i njenih Kotromanića. To je sve predato i pohranjeno u papinsku riznicu, s amanetom da se predaja realizira kada se za to steknu uvjeti.

Pokoj u tuđini

Turbe Katarine, kćerke kraljice Katarine u Skoplju
Turbe Katarine, kćerke kraljice Katarine u Skoplju

Pet dana kasnije kraljica Katarina je umrla. Bilo je to 25. oktobra 1478. godine. Grobnica joj je postavljena ispred glavnog oltara spomenute crkve. Na nju je položena nadgrobna ploča ukrašena kraljičinim likom u prirodnoj veličini. S jedne strane, u visini glave je grb bosanske dinastije, a s druge strane grb Kosača, kojima je pripadala od rođenja.
Prvotni natpis na nadgrobnoj ploči bio je ispisan bosančicom. Kada je 1590. godine vršena rekonstrukcija crkve, nadgrobna ploča je premještena i postavljena na stup pored oltara. Ne zna se kada je zamijenjena novom sa natpisom na latinskom. Ta je sačuvana do danas, dok se prvotnoj ploči s natpisom na bosančici zametnuo trag.

Kraljičina djeca

Katarinina djeca su čitav život proživjela u Turskoj. Princ Sigismund je po primanju islama dobio ime Ishak, po ocu nazvan “Kralogli”, to jest Kraljević. Godine 1487. spominje se kao sandžakbeg od Karasija u Maloj Aziji. Nema drugih podataka o njemu. Ne zna se kada je umro, da li je iza sebe ostavio potomke i gdje mu je grob.
O princezi Katarini se još manje zna. I ona je primila islam, ali za koga se udala i druge pojedinosti, nisu poznate. Bez sumnje je za muža imala osobu koja je bila dostojna njenog ranga, kao nekadašnje bosanske princeze. Žovjela je u Skoplju gdje i umrla. Do danas joj se sačuvalo turbe. U potresu 1963. godine bilo je porušeno ali je prije nekoliko godina obnovljeno.

Comments

comments

Provjerite također

Prikaze, salivanje strahe, gledanje u fildžan, bacanje graha

Sjedim pod grožđem, pišem zadaću, a i pripremam se za kontrolni iz biologije. Učim o …