Kako su bogumili postali muslimani

jedan od vjerskih starješina na stećku
jedan od vjerskih starješina na stećku

Jedno od najvažnijih pitanja u historiji Bosne je primanje islama njenih bogumila po turskom osvajanju zemlje. U historijskom romanu „Ajvaz-dedin san“ to je literarno obrađerno na osnovi historijskih podataka. Radnja se odvija u današnjem Pruscu. Po tursko zauzimanju tog grada uslijedilo je sređivanja prilika i obostrano upoznavanje jednih s drugim. U tome je i upoznanje vjera imalo važnu ulogu. Evo kako se to odvijalo u Pruscu, a manje-više, tako je bilo po svoj Bosni.

… Nekoliko dana kasnije derviši su najavili uzvratnu posjetu bogumilskoj braći. Sastali su se u hiži gosta Radina, koji stoji na čelu bogumila Uskopske doline. Iako je Ajvaz-dedo već bio kod njega u posjeti, ovo je bio zvanični susret u širem sastavu predstavnika obje vjere. Ovi su ih dočekali srdačno i toplo, uzvraćajući im, jer su i oni njih primili na takav način. Derviši su primijetili da je i kod bogumila sve jednostavno i skromno. I ovdje su posjedali na pod, na isti način kako je bilo prilikom prošlog susreta u tekiji. Domaćini su uzvanike ponudili slatkastim pićem, za koje je gost Radin objasnio da je to drenovina..Svima se dopalo. Bile su im čudne i čaše iz kojih su pili, načinjene od drveta. Kad su svi ispili, domaćin gost Radin se javi:
– Dobro došli u našu skromnu kuću, koju mi zovemo hiža, kao što vi svoju zovete tekija. Kako ste vi nas upoznali ko ste i šta ste, tako ćemo i mi vama objasniti ko smo, o našem radu i upoznati vas s vjerom koju slijedimo s našim narodom. Vi ste nam govorili o vašoj vjeri i objasnili ko su derviši i čime se oni bave. Objasnili ste nam ko je muftija, ko su imami i koje su njihove dužnosti u vašem vjerskom životu. Kod nas bogumila u Bosni nešto je drugačije. Na čelu svih bogumila stoji starješina kojeg mi zovemo djed, a stranci ga zovu episkop. On je kod nas ono što je kod katolika papa, a kod pravoslavaca patrijarh. Sjedište mu je u Moštru kod grada Visoki, nedaleko od prijestolnog Bobovca. Poznato vam je da je s drugim bosanskim prvacima došao u Jajce pred cara da mu se pokloni, kojom prilikom je s mnoštvom naše braće primio vašu vjeru. Time je pokazao svim našim vjernicima put kojim da krenemo. Ovi naši susreti imaju cilj da upoznamo vjeru jedni drugima, pa da svaki od nas može razumom i svojom voljom odlučiti kako će postupiti.
Vjera koju mi slijedimo nazivamo „naša vjera“, „naš zakon“, ili „bosanska vjera“. Udomaćen je i naziv „vjera bogumilska“, a sami za sebe kao vjernike kažemo da smo „dobri krstjani“, a uobičajen je i naziv „”bogumili“. Neprijatelji naše vjere, papa, patrijarh i ostali, zovu nas manihejcima, patarenima, katarima, babunima, kudugerima i slično, a za našu vjeru kažu da je hereza, to jest kriva vjera. Zbog toga nas i jedni i drugi proganjaju do istrebljenja. Iako ponešto znate o našoj vjeri, ukratko ću vam objasniti kako i kada je nastala, kao i njenu suštinu.
Nastala je prije 1465 godina, a Stvoritelj ju je objavio poslaniku Isusu, odnosno Isau pejgamberu, kako vi kažete. O njemu, njegovom životu i radu pišu i naše i vaše časne knjige. Za razliku od objave koju je Stvoritelj dao poslaniku Muhamedu i koja je odmah zabilježena, objava koju je dobio poslanik Isus, odnosno Isa pejgamber, zapisana je puno nakon njegove smrti. To je razlog što se njegovo učenje tumačilo kako ga je ko shvaćao, pa su izbile žestoke rasprave među crkvenim ocima. Stvoreno je više pravaca koji su različito tumačili njegovu narav i djela. Dugo bi trajalo kad bih spominjao sve događaje s time u vezi pa ću ukratko o tome.
Osnovno pitanje oko kojeg su se vodile rasprave, pa čak i sukobi, jeste tumačenje suštine vjerovjesnika Isusa. Po Ariju, crkvenom ocu koji je djelovao dvije stotine godina poslije rođenja Isusa, u božanskoj trojici samo je Bog-otac vječan. Prva njegova tvorevina bio je Sin, ili Logos, a tvorevina Logosa bio je Sveti Duh. Zato Sin ne može biti ravan Ocu, već samo sličan njemu. Po tom učenju Krist, odnosno Isus, nije imao božansku, nego prividnu ljudsku narav. Ovo učenje je, 325. godine po Isusovom rođenju, a po vašem računanju 245 godina prije rođenja Muhameda vjerovjesnika, osporeno na crkvenom saboru održanom u Nikeji, a njegov naučitelj Arije iz afričke Aleksandrije prognan je, nigdje drugdje do ovamo u Bosnu, u onovremenu Iliriju. Njegovo učenje je proglašeno krivovjerjem, odnosno herezom, a oni koji su ostali vjerni tom učenju proglašeni su hereticima, to jest otpadnicima od prave vjere. Eto vidite, ova vjera koju mi u Bosni imamo temelji se na tom učenju. Ne znam koliko vas zanima kada i zašto se naša bogumilska vjera udaljila od onog učenja koje danas zastupa katolička i pravoslavna crkva – priupita gost Radin pogledavši Ajvaz- dedu.
– Zanima nas jer do sada nismo imali priliku čuti iz prve ruke o učenju koje ne priznaju zvanične crkve. Zanima nas tim više što je za nas sasvim novo ovo što čujemo iz vaših knjiga o učenju poslanika Isaa, alejhisselam, o Isusu Kristu, kako vi kažete.
– Ovako: – nastavi gost Radin, na čijem je licu isijavalo zadovoljstvo dok je objašnjavao uzvanicima.
– Za učenje, odnosno vjeru koju mi slijedimo, najvažniji je jedan perzijski mislilac imenom Manije, koji je još prije hiljadu i dvije stotine godina iznio istinu koju mi, kao i drugi koji ga priznaju, i danas slijedimo. Po njemu, u suštini ove vjere jest spoznaja da od iskona postoje dva uzajamna nezavisna počela. Jedno je Bog, tvorac duhovnog svijeta, a drugo je tvar, tvorevina zlog bića. To su dvije, jedna drugoj suprotstavljene naravi, kao što su svjetlost i tama, dobro i zlo. Te dvije suprotne stvari se međusobno bore i uzajamno pobijaju, ali su u svijetum ipak spojene u jednu tvorevinu u kojoj se neprestano odvija borba između dobra i zla, svjetla i tame, duha i tvari.
Sastojci duha, svjetlosti i dobra nalaze se zarobljeni u tva- ri, koja ih sprečava da postoje u svojim savršenim božanskim osobinama. Do takvog postojanja mogu doći ako se oslobode pritiska tvari i iziđu iz svoje tamnice, u kojoj robuju tvari i nje- nim potrebama. Čovjek nije ništa drugo nego umanjena slika cjelokupnog svijeta. I u njemu postoje pomiješane tvorevine duha i tvari. I on je proizvod dviju suprotnih tvoračkih sila. Još da kažem da čovjek nije bio svjestan svoje dvojne prirode sve dok među ljude nije iz carstva svjetlosti sišao Krist, to jest Isa, alejhisselam, otjelovljenje Boga, koji je samo prividno uzeo lik čovjeka. Svrha postojanja čovjeka je da čitav život podredi borbi za oslobađanje duha iz tjelesnih okova. Da bi to postigao, mora suzbiti sve svoje tjelesne potrebe i nagone, koji su izvor cjelokupnog zla, što jača snagu tmine.
– Veoma, veoma zanimljvo, posebno nama dervišima koji se s gledišta naše, islamske vjere, bavimo ovakvim pitanjima – uskoči Ajvaz-dedo i nastavi:
– Rekao si da je tvorac ovih misli Manije iz Perzije. A kada i kako je to došlo do vas ovdje u Bosni i kako se to zadržalo do danas usprkos okruženju gdje se slijede vjere koje pobijaju vaše učenje? – Gost Radin spremno uzvrati:
– Manijevo učenje se postepeno širilo prema zapadu i došlo je do Carigrada, a onda je prešlo u Evropu. Prenosili su ga trgovci, vojnici i drugi. Oko izvora rijeke Eufrata u Armeniji prihvatili su ga prvo Pavlikijani. Onovremene bizantske vlasti su ih zbog toga proganjale, pa su ih na koncu preselili u Trakiju, a to je današnja oblast Rumelije, na evropskoj strani Bosfora – potanko objasni gost Radin i nastavi:
– Od njih je njihovo učenje preuzimalo domaće stanovništvo, a odatle se dalje širilo po okolnim zemljama, prema Bosni. Istu sudbinu su doživjeli Masalijani. Oni su živjeli u Maloj Aziji, a to je prostor vašeg carstva. I oni su zbog ovog učenja preseljeni u Rumeliju, ali se ni tada nisu odrekli svoje vjere.
Pitao si od kad je u nas u Bosni ova vjera – pogleda gost
Radin Ajvaz-dedu i znalački nastavi:
– Malo prije sam spomenuo da se kod nas ukorijenilo učenje ovog sadržaja trista godina nakon rođenja Isusa Krista, kada je spomenuti Arije, naučitelj tog učenja bio osuđen i iz rodne Aleksandrije protjeran u ove krajeve. Tako se ovdašnje domaće stanovništvo upoznalo s tim učenjem od samog njegovog naučitelja, to jest Arija. Kada su nekoliko stotina godina kasnije dovde doprli odjeci učenja Pavlikijana i Masalijana, a prije četiri stotine i pedeset godina i učenje bu- garskog popa Bogomila, dotadašnja ovdašnja vjera se stopila s tim učenjima i evo, opstala je sve do danas. To je ukratko njena prošlost – završi gost Radin, zadovoljan što im može odgovoriti na sve što ih zanima.
– Rekao si da je vaše učenje, odnosno vaša vjera, u osnovi kršćanska i vi se držite kršćanima. Zašto su onda protiv tog učenja papa i patrijarh, pa vas stotinama godina proganjaju i napadaju, a oni kršćani kao i vi?
– Već sam spomenuo da su ubrzo nakon Isusove smrti izbile rasprave oko tumačenja njegovih djela i načina kojim se počela uobličavati nova vjera. To je trajalo stotinama godina, nekad jače, nekad slabije, da bi se na koncu izdvojila dva učenja: jedno koje se pridržavalo onoga što je zagovarao i govorio sam naučitelj ove vjere, Isus Krist i njegovi prvi sljedbenici, a drugo koje se uobličilo kasnije i koje se uveliko udaljilo od onoga što je propovijedao i radio Isus. Mnogo toga je iskrivljeno i prilagođeno potrebama onovremenih bogatih i
povlaštenih krugova. Na taj način iskvarena vjera im je počela služiti kao sredstvo za stjecanje nadmoći pojedinaca, za boga- ćenja i ponašanje koje je u suštoj suprotnosti s onim zbog čega se Isus žrtvovao, kao i njegovi učenici – lijepo objasni gost Radin.
– Postoje li druge razlike među vjerama kojima je osnov učenje Isaa pejgambera? – upita Ajvaz-dedo.
– Ima, i to puno. Mi bogumili u Bosni, zatim naša braća katari u Francuskoj, patareni u Italiji, pavlikijani u Bugarskoj i drugi, nismo unosili nikakve promjene u izvornom učenju za razliku od katolika i pravoslavaca, koji su Kristovo učenje toliko izmijenili da se u velikoj mjeri udaljilo od njegovog izvornog učenja. Usput da kažem da se kod nas u Bosni najduže i u najizvornijem obliku zadržalo izvorno učenje. Mi bogumili, na primjer, ne upotrebljavamo križ, a to je osnovno obilježje, kako katolika, tako i pravoslavaca. Vi se vjerojatno pitate kakvi smo to kršćani, a ne priznamo križ! To nam, upravo, najviše zamjeraju katolici i pravoslavci. Kod nas se bogumila o tome ovako govori: „Smiješno je obožavati predmet na kojem je mučen i završio život Isus. Ako bi neko ubio drvetom carevog sina, da li bi to drvo bilo caru milo i da li bi mu se klanjao i obožavao ga“. Od ostalih kršćana razlikujemo se još po mnogočemu. Mi nemamo ni crkava, ni oltara. Molitve i vjerske skupove održavamo u kućama ili na otvorenim mjestima: pored izvora, na proplancima, u pećinama i sl. Usput da kažem da se jedno od poznatijih takvih svetišta, ili bolje, rečeno, molilišta, nalazi nedaleko od Prusca, na proplanku ispod brda Šuljaga. Dalje, nemamo ni kipova, slika ili bilo kojih ukrasa koji krase njihove crkve. Nemamo ni zvona. To su za nas đavolje trube. Ne priznamo ni svetu vodu, ni pretvorbu hljeba i vina u tijelo i krv Isusovu, kako to vjeruju katolici. Ne primjenjujemo ni ispovijest. Ne krstimo svoju djecu. U našim vjerskim knjigama se kaže da je smiješno krstiti dijete koje nije svjesno tog čina. Na našim vjerskim skupovima više se čita, a manje moli. Uglavnom se čita iz Novog zavjeta, ili, kako vi kažete Indžila, a onda pročitano tumače svi okupljeni vjernici. Od molitvi imamo samo „Oče naš“ i to je sve. Da kažem i to da kod nas vjerski obred može vršiti svaki stariji član zajednice.
Kad je gost Radin završio, dugo se šutjelo na obje strane. Na Ajvaz-dedinom licu vidjelo se da ga se duboko dojmilo objašnjenje njegovog domaćina. Kad je prošlo neko vrijeme, ovaj se javi:
– Reci nam kako vam je uređeno čelništvo vjere? Na ovaj upit gost Radin spremno počne:
– Kod nas je nešto drugačije nego kod vas, a i kod kršćana. Mi živimo u zemlji koja nije ni velika, ni moćna kao vaše carstvo, niti nas ima toliko koliko pripadnika drugih vjera. Osim u Bosni, sljedbenika ove vjere ima, ali ne puno, u još nekim zemljama, najviše u Italiji i Francuskoj. Nekoć ih je bilo više, ali su ih progoni skoro sasvim istrijebili. Preostali kriju da slijede ovu vjeru. Oni koje otkriju završe na lomači. Jedino se kod nas u Bosni slobodno slijedi ta vjera. Svi joj pripadamo, kako običan narod, tako i naši vladari i velmože.
Već sam rekao da je na čelu svih bogumila starješina kojeg mi zovemo djed, ili did, svejedno, dok ga stranci zovu episkop. Rekao sam i to da je on kod nas ono što je kod katolika papa, a kod pravoslavaca patrijarh. Sjedište mu u Moštru. Do njega su učitelji, ili kako ih mi zovemo, strojnici. Najugledniji među njima su oni koje nazivamo gost i starac. Ja sam jedan od tih starješina, gost, a zovom sam Radin, zato me zovu gost Radin – lijepo objasni ovaj.
– Koliko smo zapazili, vi, bogumilske starješine, uveliko se razlikujete od katoličkih i pravoslavnih starješina. Oni žive u palačama, ruho im je gizdavo, nose skupocjeni nakit, na gozbama jedu iz skupocjenog posuđa, piju iz skupocjenih pehara, a vi nemate ništa od toga. Iako vam je zemlja bogata, živite kao siromasi, krajnje skromno. Kako to? – upita Ajvaz- dedo tjeran željom da što više upozna ovu vjeru. Gost Radin se malo nakašlje pa nastavi:
– Već sam rekao da je došlo do raskola među kršćanima upravo zbog toga što su jedni napustili pravac koji je propo- vijedao Isus i njegovi učenici, apostoli, a to je skromnost na svim poljima života i ne izdvajati se od vjernika. Naši vjernici se u svemu pridržavaju izvornih načela Kristove vjere. Mi preziremo blago i bogatstvo jer to truje dušu. Bogumili se zadovoljavaju najnužnijim potrebama za život. Višak dajemo bolesnim i siromašnim. Vjera nam zabranjuje razmetanje i razbacivanje. U hrani smo krajnje skromni. Našim vjernicima zabranjeno je jesti svinjsko meso. Onim koji se drže strogo propisa, zabranjeno je jesti svaku hranu koja potječe od životinja: meso, mlijeko, jaja i maslo. Tih propisa se ne moraju strogo pridržavati svi, ali se pod starost mora više povesti računa o svemu. Za nas bogumile veliki je grijeh da jedan ima jesti i piti, a drugi da gladuje. Onaj ko ima više, dužan je dati onome ko nema. Vjera nas uči da se treba uzajamno pomagati i zajednički dijeliti dobro i zlo.
– Ali uvjerili smo se da u vašoj zemlji ima puno velmoža koji žive u raskošnim dvorovima i u izobilju, kako to? – opet će Ajvaz-dedo.
– U pravu si! Zemlja je bogata pa ima i bogatih. Iz ovdašnjih rudnika crpi se ogromno bogatstvo. Izvozi se zlato, srebro, olovo, žito i drugo. Naš kralj i velmože dijelili su veliki dio svog bogatstva onima koji ga nemaju. Evo, na primjer, ova naša kuća, hiža, koju držimo, otvorena je danju-noću svim putnicima namjernicima i u njoj mogu besplatno dobiti konak i hranu. Takvih hiža u zemlji koje drže naša braća ima veliki broj, a nalaze se na svim glavnim putevima po zemlji. To se sve donedavno izdržavalo sredstvima koje su davali naši kraljevi i velmože. Mi ove kuće vodimo i održavamo. Imamo i ubožnice, u kojima zbrinjavamo bolesne, napuštene i beskućnike. Naša braća se brine i o gubavcima, koje držimo u izdvojenim selima. Eto, tako je kod nas – objasni gost Radin.
– Mnogo smo toga čuli. Mislio sam da dosta toga znam, ali vidim da nisam bio u pravu. Praznujete petak, kao i mi, ne jedete svinjsko meso, imate post kakav i mi, čak kod vas duže traje. Tumačenje objavljenih knjiga, pogledi na poslanike do Muhameda, alejhisselam, i na druge vjere, propisi o odnosu unutar porodice i među ljudima, način vjerovanja i odnos prema Uzvišenom i mnogo toga još, skoro je isto onako kako tumači i određuje islam. Posebno nas je zadivila privrženost vjernika vašoj vjeri pa nam je sada razumljivo da ste ustrajno i nepokolebljivo stotinama godina branili svoju vjeru bez obzira na žrtve koje ste podnosili. Sad mi je jasno zašto vas svi zovu „dobri Bošnjani“.

Kad je Ajvaz-dedo završio, s obje strane su nekoliko tre- nutaka šutjeli kao da nisu znali šta bi nakon svega rekli. A onda Ajvaz-dedo ustane, to učini i gost Radin, a potom svi prisutni. Ajvaz-dedo stane pred svoga domaćina i obrati mu se:
– Brate Radine! Tvoje riječi su nas dirnule duboko u srca. Svojim izlaganjem obogatio si nas novim saznanjima o vašoj vjeri, o vama i vašim pogledima, o čemu do sada nismo znali dovoljno. Po svemu vidimo da smo braća, iako različitih vjera,
ali toliko bliskih da te s pravom mogu nazvati bratom, ukoliko to primaš. Allahova je volja da smo otkrili našu bliskost pa ćemo u svemu raditi da to pretočimo u lijep suživot u ovom divnom vašem Pruscu i prusačkom kraju. Neka nas dragi Allah, dželle šanuhu, čuva i usmjerava na dobra djela, učvrsti i čuva prijateljstvo između naša dva naroda! – završi Ajvaz- dedo. Potom pođe prema gostu Radinu raširenih ruku. To isto učini gost Radin i dvojica vjerskih starješina se zagrle. Prisutni s obje strane su bili ozarenih lica. U očima onih starijih vidjele su se i suze. Ovim je susret priveden kraju. Dogovoreno je da u narednim susretima jedni druge upoznaju s prošlošću svojih zemalja i naroda. Kako je bilo vrijeme za ručak, gost Radin je pozvao uzvanike da ostanu na ručku, što su ovi rado prihvatili.

Iz historijskog romana E. Imamovića, „Ajvaz-dedin san“, Sarajevo 2012

Comments

comments

Provjerite također

Vučić – vuk koji nemjenja ni dlaku ni ćud

A Vučić opet, tko zna po koji put, napao Milanovića! Okupiran brigom oko Kosova i …