Izvještaj o napadu na Ostrožac 31. maja 1585. godine

stari grad Ostrožac na Uni, satelitski snimak
stari grad Ostrožac na Uni, satelitski snimak

Prevod izvještaja koji je zapovjednik Bihaća Franz Horner uputio 3. juna 1585. godine Hansu von Auerspergu, zamjeniku glavnog zapovjednika Hrvatske krajine u kojem je detaljno opisan napad koji je on sa svojim vojnicima izvršio na Ostrožac 31. maja 1585. godine.

Visoko poštovana Visosti i milostivi gospodine Auersperg, vršitelju zapovjedničke dužnosti!

Nakon što sam prije nekoliko dana dva puta Vama pisao i zamolio da mi se pogodnom prilikom pošalje pojačanje od 200 ljudi – da bih kao vjerni sluga Njegove Prosvijetljene Kneževske Visosti mogao što na bojnom polju poduzeti – bio sam se uznadao pomoći budući da su krupski, ostroški, stijenski i cazinski Turci pozvani u Banju Luku radi isplate njihovih plaća. Ja sam očekivao pojačanje od Vas, ali kako ono nije stiglo dosada, ja sam u Božje ime 30. svibnja poslao četiri čovjeka u izviđanje i istu večer tijekom noći dao se u pokret s 226 ljudi, što konjanika što pješaka. Idući dan postavio sam tri zasjede, dvije s pješacima ispred ostrožačke tvrđave, a treću s 54 konjanika na otprilike jedan puščani hitac udaljenosti računajući da će oni otvarati vrata i izlaziti iz tvrđave. Do otprilike deset sati ostali smo u zasjedi, a kako oni nisu otvarali vrata iz straha jer je većina Turaka bila odsutna, onda sam zapovjedio da pješaci izađu. Mušketiri i njemački strijelci potrčali su do tvrđavskih zidova i otvorili vatru na kamenu kulu i na njene prozore. U međuvremenu su četiri njemačka majstora probila tvrđavska velika vrata i s nekoliko njemačkih i hrvatskih pješaka ušla u tvrđavu i otvorila vatru prema svim prozorima tako da Turci nisu stigli otvoriti vatru iz topova niti se braniti na drugi način. Budući da sam s nekoliko moje “braće” uspio zauzeti cijelu utvrdu osim kamene kule, obavijestio sam neprijatelja da ću ih poštedjeti sa ženama, djecom i njihovom imovinom ukoliko se predaju. Oni su se međutim otpočeli žestoko opirati i bacati kamenje i vatru u nadi da će se od napada malobrojnih Bišćana obraniti u kamenoj kuli. Nakon toga sam utvrdu prvo opljačkao, zatim popalio, a zatim sam s vojnicima ubacio vatru i u kamenu kulu pa je nastao jedan strahovit požar. Cijela kula gorjela je izvana i iznutra. Turci su iz kule trčali sa ženama i djecom uzdignutih ruku kroz vatru, neki od njih skakali su s visine od 18 do 20 hvati. Troje od njih je ostalo živo, ali teško povrijeđeno, neki od njih su se prvo izljubili zatim zagrili i tako zagrljeni skakali u vatru, neki su opet najprije svoju djecu bacali u vatru, a zatim i sami u vatru skakali. Dakle cijeli Ostrožac je, Bogu hvala, osvojen, zarobljeno je 28 Turaka i nekoliko žena i djece. Također njihova najvrednija imovina za koju su se bili tako založili izgorjela je i pretvorena je u pepeo, a isto tako izgorjela je do temelja i kamena kula s topovima i puškama. Mi smo od deset sati ujutro pa sve do dva sata poslijepodne napadali i nismo otišli dok sve nije do kraja izgorjelo. Svemogući Bog s Njegovim svetim anđelima je učinio i nas sačuvao da mi u tako važnom poduhvatu niti jedan čovjek nije stradao. Od sedmorice ljudi dvojica su ranjena puščanom vatrom, a petorica povrijeđena kamenjem, ali nitko nije ozbiljno ranjen, nego samo prostrijeljen, za nekoliko dana sve će to uz Božju pomoć biti u redu i zdravo. Budući da su se velike stepenice uz kulu urušile, Turci nisu mogli sići dolje niti smo se mi mogli popeti gore do njih. U očajanju i plamenu borili su se do zadnjeg daha, a mi smo one koji su bili teško opečeni prosto ostavili iza nas. Tako mi se ukazala pogodna prilika kada su Turci otišli u Banju Luku i kako se nisam morao bojati od drugih Turaka koji bi mogli doći ja sam iz dužnosti prema domovini i odanosti mome gospodaru navečer prvog lipnja s 300 ljudi krenuo namjeravajući da istu noć dođem do Stijene i da je u ponedjeljak rano srušim, ali je istu noć pala tako jaka kiša da sam morao ostati u blizini Ostrošca i nisam se usudio da se s prokislom „braćom” zaputim ka Stijeni. Zbog toga sam se predomislio i da moj poduhvat ne bude uzalud ja sam oko ponoći poslao četvoricu rendtera u Bihać da mi donesu 6 buradi baruta i alat za kopanje i otišao na Ostrožac. Polovicu mojih ljudi poslao sam u šumu, a drugoj polovici zapovijedio da radi. Od jutra pa do večeri uz veliki trud i rad u jakoj i 15 stopa debeloj kuli napravljene su dvije rupe. U međuvremenu sam sa stotinu ljudi jedno drugo utvrđenje i vanjske zidove drvećem i krampama razrušio onoliko koliko sam mogao. Zatim smo u dvije iskopane rupe u kuli, koju sam držao jako tvrdom, stavili 6 buradi baruta iz Bihaća i još 4 tone baruta koje smo našli zazidane u Ostrošcu, dobro smo to zatrpali i navečer fitiljom zapalili. Od te kule i zidova načinili smo jednu hrpu kamenja tako da tu više nikada nitko neće moći stanovati niti će to moći biti iznova sazidano. Tako sam ja u jednom danu, ne obazirući sa na to što je sveta nedjelja, obavio velik i težak posao i nakupio puno znoja i prašine s vojnicima. Dao sam da se naprave velike ljestve, da se mogu popeti u kulu i tamo sam našao izvjestan broj pušaka od kojih je najveći broj izgorio, puno gvožđa, metalnih ploča i drugih stvari. Isto tako našli smo jedan veliki bacač i dva manja topa, koji su bili na kuli a zatim kroz pod propali, raspali se i bili zatrpani. Budući da je kula bila tako debela i imala duboke prozore, mi smo u svakom prozoru našli po dva ili tri izgorjela Turčina. Mi smo našli više tijela nego što su nama zarobljenici kazali, većinu tijela dao sam izvaditi i na put položiti tako da se uplaše oni koji budu tamo došli. Aga je osobno u Banjoj Luci ali je svojeg brata Ramadana ostavio. Isto tako ostala su dvojica zapovjednika, Mehmed ćehaja, sin Veliagin, sa svojim mlađim bratom Ibrahimom, i Osman ćehaja koji je zapovijedao jednom polovicom utvrde, sa svojom ženom, jednom lijepom kćerkom i tri malodobna sina. Zajedno s drugim vojnicima bilo ih je više od 30, ne računajući žene i djecu, i oni su kao hrabri Turci izgorjeli zajedno s utvrdom. Dakle, jadni Turci uistinu su doživjeli bijedan završetak. Svi ljudi u Bihaću, koji su ranije uvijek bdjeli ispred tvrđavskog mosta, jako su veseli i radosni što je ovaj bliski susjed uništen. Sve žene i djeca su izišli pred mene kada sam se vraćao i dočekali me mašući rukama i zahvaljujući Bogu. Oko 50 djece je otišlo sve do Brekovice u potrazi za jagodama i trešnjama, oni su se tako sigurno osjećali jer sam ja krenuo na Ostrožac pa sam ja njih morao s tri konjanika preko Slunja i Une otjerati. Uzdam se u Boga da će Bišćani moći obrađivati svoja polja u boljoj sigurnosti i donositi opskrbu svojim kućama. Nadam se da će i Stijena ubrzo dočekati istu sudbinu i zato ja molim gospodina da mi zarad naše domovine – budući da mi sreću koju nam je Bog ukazao nismo prespavali – još ove sedmice pošalje ne samo 100 pješaka nego i 100 husara i 50 haramija ili njemačkih strijelaca, pa ja želim gospodaru i Cazin osvojiti i tako stvoriti jedan siguran put. Sada je prilika koja se neće ukazati ni za 50 godina. Gospodine, ne propusti ovo u ime domovine, inače više neće biti prilike da Unu osiguramo. Neka Bog Svemogući podari gospodinu i vrhovništvu sreću i dobar savjet što će učiniti, pa neka bude korisno. Bog s nama. Datum, u žurbi, 3. juna 1585. Franz Horner, zapovjednik Bihaća.

Comments

comments

Provjerite također

O nazivu Bosna – prvi dio

Naziv Bosna je sIavenizirani oblik ilirskog naziva koji su antički dokumenti zabilježili u dvije varijante: …