Inke – narod visokih Anda

Dr. Enver Imamović

Legenda koja je uzrokovala nestanak jednog od najmoćnijih kraljevstva starog svijeta. Ko su Inke i što su pokazala ispitivanja kraljevskih mumija?

Inke se na kulturno-političkoj pozornici južnoameričkog kontinenta javljaju prilično kasno, tek negdje početkom 12. stoljeća. Do tada su neprestano upadali s juga u plodne doline današnjeg Perua, pa su na koncu u krvavim ratovima uspjeli savladati starosjedioce i nametnuti im se za gospodara.
Još nije sasvim jasno ko su i odakle su došle Inke. U nauci danas preovladava mišljenje da potječu od Ajmara, nosilaca tiahuanačke kulture koja se razvijala na peruansko-bolivijskoj visoravni sa središtem oko jezera Titicaca. Oni su hiljadama godina prije stvaranja države Inka razvili visoku kulturu čiji se ostaci još uvijek susreću na spomenutoj visoravni.

Djeca sunca

Inke su se oštro razlikovali od ostalih naroda andskog područja, ne samo društveno-političkim ustrojstvom nego i fizičkim izgledom. Za sebe su govorili da su “Djeca Sunca” i da vode porijeklo od bogova. Prema pokorenima odnosili su se krajnje prezrivo. To je bio ratnički i zapovjednički klan za koje su podjarmljeni obavljali sve poslove.
Bili su uvjereni da pripadaju nekom drugom, višem svijetu. Čak su zakonskim mjerama nastojali sačuvati svoju krvnu pripadnost. Bilo im je najstrože stupati u brak s drugim etničkim pripadnicima. U njihovim predanjima stoji da su im preci došli iz neke daleke zemlje koja se nalazila u oceanu, koja je kasnije potonula (slična predanja imali su i Azteci). Španjolski kroničari su zabilježili da su se Inke razlikovali od svih tamošnjih naroda kako po nošnji, običajima, jeziku i vjeri, tako i po fizičkom izgledu.
Da se ti navodi zasnivaju na stvarnim činjenicama potvrđeni su arheološko-antropološkim nalazima. Godine 1952. pronađeno je nekoliko kraljevskih mumija koje su dopremljene u London. Nakon izvršene analize tkiva podnesen je slijedeći izvještaj: tri od pet mumija imaju krvnu grupu A, koja je krajnje strana američkim starosjediocima. Ni jedna od mumija nema negativan Rh faktor, ali jedna od njih ima supstancu D i c, dok su otsutne C i E. I ova kombinacija je rijetka kod Indijanaca. Kod jedne mumije zabilježena je sadržina C, E i c, ali otsutna D.
Ovakav sastav krvne slike skoro da nema paralelu u svijetu. To je dalo povoda nekim istraživačima da iznesu mišljenje da su možda Inke potomci tzv. predpotopnih naroda, odnosno da su potomci preživjelih s potonule legendarne Atlantide. Ima i drugih mišljenja, ali se još uvijek vode rasprave oko ovog pitanja.

Stvaranje nebeske države

Članovi ekspedicije na Andama (Machu Picchu)
Članovi ekspedicije na Andama (Machu Picchu): s lijeva: Boris Kovačević, Ahmed Bosnić, Eldin Karaiković, Enver Imamović

Po predanju koja su zabilježili španjolski osvajači, država Inka je stvorena oko 1120. godine, odnosno 300 godina prije dolaska Španjolaca. Ali i prije toga čitava historija Inka je ispunjena ratovima. Pošlo im je za rukom da pokore brojna plemena i da stvore ogromnu državu koja se na sjeveru prostirala od Ekvadora, na jugu do sredine Čilea, a na istoku do Bolivijske visoravni. Njena dužina je iznosila više od 5200 km.
Vojska Inka nije pustošila osvojene oblasti niti je razarala naselja nego je učila pokoreno stanovništvo kako da obrađuje zemlju, gradi uređaje za navodnjavanje i sl. Bili su svjesni da povećana proizvodnja svima više koristi, odnosno da od bogatih podanika i država ima više koristi.
Predanje kaže da je prvi kralj Inka bio Manko Kapak, sin Sunca. Osnovao je prijestolnicu Kuzco, izgradio uzduž i poprijeko carstva ceste, i općenito, učinio je mnogo za svoj narod.
Veliki osvajač i graditelj bio je i kralj Pachacutec, a predposljednji je bio Huayna Kapak. Nakon njegove smrti otpočela je borba za vlast između njegova dva sina – Huascara i Atahualpa. Pobijedio je Atahualpa ali se na prijestolju nije dugo zadržao. Upravo su tada stigli Španjolci koji su sa svega 200 vojnika, predvođeni Pizarom, uništili ovo veliko i moćno carstvo.

200 vojnika ruši moćno carstvo

Čini se nevjerojatnim da je šaka osvajača uspjela srušiti moćno carstvo koje je zapremalo površinu na kojoj je danas smješteno čak pet država. Desilo se slično kao sa Aztečkim carstvom u Meksiku koje je Cortez srušio također s nekoliko stotina vojnika. Nije bila u pitanju vojna premoć Španjolaca ili njihova izuzetna borbenost, nego slijepo i naivno vjerovanje domorodaca u predanja i pretkazanja koja su se stoljećima kod njih prenosila s koljena na koljeno. Govorila su, naime, o nekoj zemlji na istoku iz koje su ih u prošlosti posjećivali bogovi i upoznali ih s mnogim korisnim stvarima, odnosno civilizacijskim tekovinama, pa tako s pismom, obradom, zemlje, upotrebom metala itd, nakon čega su se vraćali, uz obećanje da će se jednog dana ponovo vratiti. Inke su bili stalno u iščekivanju njihovog povratka i pripremali se za njihov doček.
Kada su se pojavili Španjolci obučeni u čelične oklope, na konjima i naoružani vatrenim oružjem, što je sve bilo strano američkim starosjediocima jer ništa od toga nisu prije idjeli, po svemu su odgovarali opisu bogova koje su Inke čekali. Pizaro je brzo shvatio za što ih domoroci drže i to je bezdušno iskoristio, s namjerom da ih pokori i dočepa se njihovog blaga.
Inke iz tih razloga nisu pružili odgovarajući otpor što je za njih bilo kobno. U protivnom, svojim bi vojnim potencijalom od 150.000 vojnika španjolske osvajače naprosto pregazili. Da je kojim slučajem do toga došlo, sudbina američkih kontinenata bi nesumnjivo danas bila sasvim drugačija, a i evropska kretanja bi pošla drugim tokom.

Božanstvo među smrtnicima

Prvi španjolski kroničari su ostavili mnoge podatke o životu i običajima Inka. Zahvaljujući tome, kao i rezultatima do kojih je došla arheologija, njihova kultura nam je dobro poznata, mada u onom obliku kakva je bila u vrijeme dolaska prvih evropskih osvajača.
Kralj Inka je držan za neprikosnovenu ličnost. Prema njemu su se odnosili kao prema živom bogu. Da bi postao kralj, morao je posjedovati i dokazati izuzetne umne i fizičke sposobnosti. U protivnom, na prijestolje se dovodio sposobniji. Kao vladara, resila su ga razna vanjska obilježja. Uz kitnjasto odijelo sa skupocijenim plaštom, preko čela je nosio vrpcu crvene boje. Kosa je bila na kratko ošišana, na ušima teške zlatne pločice, a na prsima velika zlatna ploča koja je simbolizirala sunce. Prijestolje mu je bilo od čistog zlata kao i posuđe iz kojeg je jeo i pio. Preostala hrana koju ne bi pojeo spaljivana je jer je iza njega nije niko drugi smio dodirnuti, odnosno pojesti. Podanici, bez obzira na društveni položaj, mogli su doći pred njega isključivo bosih nogu. Dok su pred njim stajali obuću su držali u rukama.
Tijelo umrlog kralja se redovito mumificiralo. Jedno vrijeme mumija je ostajala u palači sa svim inventarom koji mu je za života pripadao, pa i kućno osoblje. Prema mumiji su se odnosili kao prema živom kralju. A onda, nakon godinu dana, u svećanoj povorci mumija je nošena kroz grad, nakon čega se unosila u sunčev hram gdje je postavljana na zlatno prijestolje uz ranije preminule kraljeve čije su mumije bile postavljene u sjedećem položaju u polukrug oko zlatnog koluta.
Umrlog kralja je mogao naslijediti onaj njegov sin koji mu je rođen u braku sa rođenom sestrom. Takva bračna veza je za ostale podanike bila strogo zabranjena, pod prijetnjom smrtne kazne.

Ženidba i udaja po dekretu

potomci Inka
Potomci Inka i danas vrše obrede u nošnji i na način kako su to činili njihovi preci prije dolaska Španjolaca

Kod Inka je svaki građanin mogao imati onoliko žena koliko ih je mogao hraniti. Mladi par je od države dobijao komadić zemlje a kuću mu je gradilo njegovo mjesto. Kod njih je bila na snazi institucija pokusnog braka. Djevojka se uzimala na nekoliko dana, ili nekoliko godina, zapravo sve dotle dok vjerenik ne i bio načisto da mu dotična po svemu odgovara.
Žena je učestvovala u svim društvenim obavezama kao i muškarac, a u domaćinstvu je bila dodatno opterećena. Dok je kopala na njivi, na leđima je u torbi nosila dijete, a za to vrijeme je u ustima žvakala kukuruz od kojeg se na taj način pravilo piće zvano “chicha” koje je bilo namijenjeno muškim članovima porodice. Takve radne obaveze i teret ženu su brzo crpile pa je već u dobi od 30 godina izgledala kao starica, na što se posebno osvrću španjolski kroničari.
Državi je bilo u interesu da ima što više podanika zbog velikih potreba u radnoj snazi. Zato su svi odrasli bili obavezni stupiti u brak. To je za sve bila zakonska obaveza. Oni koji do određene životne dobi to ne bi učinili, ženila i udavala ih je država. U određeno vrijeme vladini službenici su takve momke i djevojke sabirali i postrojavali. Ko bi se našao naspram koga, postajali su muž i žena. (Nešto slično je bilo i u antičkoj Grčkoj kod Spartanaca).
Monarhova svadba predstavljala je najveću državnu svetkovinu i trajala je mjesecima. Tada su u glavni grad Cuzco dolazili stanovnici iz najudaljenijih krajeva države da učestvuju u slavlju. To im je bila jedinstvena prilika da vide prijestolnicu i da uopće nekamo putuju jer je svim podanicima bilo zabranjeno kretanje izvan mjesta boravka. Niko nije smio po svojoj volji nekamo poći, preseliti se u drugo mjesto, odnosno živjeti ondje gdje je htio. Za to se moralo tražiti posebno odobrenje od vlasti.

Nagrada za prijestupnike

Arhitektura Inka
Arhitektura Inka

Pravosuđe Inka se zasnivalo na običajnom pravu. Među najteže prijestupe spadalo je silovanje maloljetnice, vođenje ljubavi sa svećenicama hrama boga Sunca, dizati bunu protiv Inka, obožavanje krivih bogova i sl. Počinitelj lakših djela iskupio bi se tako što bi pljunuo u vrećicu koju je potom zakopavao u zemlju ili bacao u vodu.
Izdajice i buntovnike su zatvarali u podzemne jame sa divljim zvijerima. Nevjernim ženama su rezali kosu i nakazili ih na druge načine. Sunčeve svećenice koje su prekršile zavjet djevičanstva zakopavali su žive u zemlju, a njenog ljubavnika su spaljivali.
Za neke vrste zločina nije kažnjavan samo počinitelj nego i njegov otac, pa čak čitavo mjesto iz kojeg je dotični potjecao. To zato, što su svi iz tog mjesta smatrani suodgovornim za njegov odgoj i ponašanje. U težim slučajevima takve je čekala smrtna kazna a mjesto je razarano. Za maloljetnog prijestupnika krivicu je po pravilu snosio otac.
Ako bi neko nešto ukrao iz nužde, na primjer goli da se obuče a gladni da se nejede, ne bi uopće bio kažnjen. Takvom su vlasti davale ono u čemu je oskudijevao ali je zato kažnjavano odgovorno lice ili zajednica čijom je nebrigom dotični došao u takvo stanje pa je morao krasti.

Studentski ispiti – općenarodna svećanost

Ostaci zgrade u gradu Cahamarca
Ostaci zgrade u gradu Cahamarca u koju je španjolski osvajač Pisaro zatvorio posljednjeg kralja Inka. Objavio je narodu da če ga pustiti kada ispune zlatommeti ovu sobu. Povukao je crtu na zidu do koje visne treba biti zlata. Narod je danonoćno donosio i kada je soba bila puna, umjesto da uspuni obečanje Pisaro je zadavio kralja. Na slici pokazujem crtu u ostacima te sobe.

Inke su imale veoma razvijeno školstvo svih nivoa što je predstavljalo osnovu njihove visoke kulture. Već je imenom prvi poznati kralj Inka, Sincki Roca, osnovao u Cuzcu univerzitet (Yachahuasi). Naukovanje je trajalo godinama. U prvoj godini izučavao se državni jezik (quechu). U drugoj godini su se izučavale vjerske osnove, u trećoj uzlovno pismo (quipu). Četvrta godina je bila posvećena izučavanju historije, odnosno predanjima nacije. Potom je slijedilo izučavanje geometrije, geografije, astronomije, medicine i vojnih vještina.
Iza toga su slijedili završni ispiti koji su trajali 30 dana. U njima je učestvovalo sve stanovništvo jer je to bila općenarodna svečanost. U praktičnom dijelu kandidati su, između ostaloga, morali pokazati fizičku spremnost i izdržljivost, na primje, kako mogu brzo trčati, koliko noći mogu izdržati na straži a da ne zaspu i sl. U pokazivanju vojnih vještina vodili su se pravi okršaji pa je često bilo teško ranjenih.
U pokazivanju praktičnih vještina, između ostaloga, završni studenti su morali sami napraviti par sandala (cipela), skrojiti odijelo, izraditi luk i strijele itd. Onaj koji bi to najbrže učinio ocjenjivan je najboljom ocjenom. Dakako, prethodno je trebalo pokazati teorijsko znanje iz svih oblasti. Na završnoj svećanosti, najuspješnijim kandidatima sam je kralj predavao poklone i uručivao dekret o stečenom društvenom statusu. To se obavljalo tako što je dotičnim bušio jagodicu uha da bi mu objesio teške zlatne pločice – simbol visokog staleža klana Inka. Ako bi se desilo da se tog trenutka pod težinom okačene ploče jagodica rasiječe, to je smatrano znakom velike nesreće. Po predanju, to se upravo desilo posljednjem kralju Atahualpi, za čije vladaviene su došli Španjolci koji su ga zadavili i srušili mu carstvo.
Postojale su i ženske škole. U njima su se pored općih znanja stjecala i praktična znanja iz domaćinstva, lijepog ponašanja i ophođenja u društvu, sa ukućanima, mužem i drugim. Posebna briga je posvećivana djevojkama između kojih su birane sunčeve svećenice. Na takvim nije smjela biti nikakva ljaga, pa čak ni na njihovim precima od nekoliko koljena unazad.
Španjolci su zabilježili da su Inke imali kartografske snimke svih oblasti svoje prostrane države te da su imali izljevene reljefe s ucrtanim cestama, tvrđavama, garnizonima raspoređeni po zemlji itd.. Za svaku veliku gradnju prethodno bi napravili maketu po kojoj se zidalo i gradilo.
Nosioci svih ovih znanja bili su profesori koji nisu bili samo teoretičari nego i praktičari. To su bili islužene vojskovođe, znameniti inženjeri, liječnici, visoki svećenici itd, ono što su kod nas danas emeritusi, na primjer, profesor emeritus i sl. Njihova predavanja je često slušao i kralj sa ministrima. Općenito, profesori su spadali među najuvaženije i najbolje plaćeni službenici u državi.
Žičarom preko andskih kanjona
Inke su bile vješti graditelji. Osobito su se istakli u gradnji cesta koje su uzduž i poprijeko presijecale ogromno carstvo. Bile su široke od 5 do 8 metara i presvučene tvrdim slojem koji nije mogao raskvasiti ni snijeg ni kiša. Mnoge od njih su i danas u upotrebi. (Tokom ekspedicije na Ande prošli smo mnogim tim cetama). Kako Inke nisu upotrebljavali kola, ceste su im vodile u ravnoj liniji i preko velikih uspona. Zbog toga su se na nekim mjestima morale ukopavati stepenice.
Kanjone su premošćivali visećim mostovima napravljeni od lijana. Koristili su i žičare kojima su u košarama prebacivali ljude i teret. Pripadnici višeg staleža su putovali u nosiljkama koje su na ramenima nosile sluge. Kraljevu nosiljku su isključivo nosili velikodostojnici. Uz ceste su se nalazila svratišta, policijske stanice, magacini i druge prateće službe.
Graditeljstvo Inka je osobito došlo do izražaja u podizanju velikih gradova. Jedan od najljepših primjera je grad Machu Picchu (Grad orao), sagrađen na impozantnom vrhuncu iznad dubokih ponora u Andama. Ovdje je čovjek kao nigdje drugdje na svijetu uspio načiniti neponovljiv spoj arhitekture i prirode. Sagrađen je u takvoj pustoši da ga španjolski osvajači kroz 400 godina svoje prisutnosti nisu nisu uspjeli otkriti.
Osnovni građevni materijal bio je kamen. Inke su zidali ogromnim kamenim blokovima i takva tehnika skoro da nema premca u svijetu. Pojedini blokovi teže na stotine tona, sa stranama tako ravnim i uglačanim da se između njih ne može uvuči čak ni igla. Zbog težine blokova malter nije bio potreban, ali da bi zidovi odoljeli čestim tamošnjim potresima, ogromne blokove su urezivali na svim stranama sa svrhom da se savršeno uklopi blok u blok. Tako zaglavljenim nje mogao ništa učiniti ni potres jačine preko 7º Richterove skale.
Posebna briga posvećivana je gradnji hramova koji su postali čuveni zbog bogatih ukrasa od plemenitih metala. U hramu Caracavela u gradu Cuzcu, posvećen bogu Sunca, unutrašnji zidovi su u cjelosti bili obloženi zlatnim pločama. Lik Sunca, koji je imao oblik velikog zlatnog diska, bio je postavljen tako da su ga tačno u određeno vrijeme dana obasjavali sunčevi zraci, što je na vjernike ostavljalo magičan dojam.
Veliko divljenje izaziva i vojna arhitektura. Bedemi nekih utvrda dosežu visinu i do 25 metara. Sve je zidano u kamenu. Treba napomenuti da su sve to radili oruđem od kamena i bronce. Ono što je do dsnas ostalo nerazjašnjeno za nauku jeste na koji način su prenoslili igromne blokove dugi i široki i po nekoliko metara. Tim više što se neki gradovi ili tvrđave nalaze na vrhu brda a kamenolom iz kojeg su dopremani kameni blokovi nalazi na susjednom brdu koje razdvaja duboki kanjon kroz koji teče velika rijeka. To se također može vidjeti na više mjesta na putu od grada Cusca prema gradu Machu Picchu u dolini rijeke Urubamba

Sjeme od zlata

lobanja Inka
Inke su umjetno obručem od dječije dobi sužavali lubanju, što je bila privileg vladajućeg sloja

Osnovna grana privređivanja Inka bila je zemljoradnja. Svake godine sjetvu je ceremonijalno započinjao kralj na njivi koja je bila posvećena bogu Sunca. Kopao je zlatnom motikom, sijao zlatna zrna i žeo zlatnim srpom. Obrada zemlje je bila jedna od glavnih državnih briga i morao se obraditi svaki pedalj, pa čak i strme planinske kose gdje su pravljene terase. Na visovima se sijao krompir a u dolinama kukuruz, grah, paradajz i pamuk. Meso se iznimno konzumiralo. Inke su uglavnom bili vegetarijanci, mada su gajili neke od domaćih životinja kao što je tzv. gvinejska svinja, pas, lama, patka itd. Pravo na lov su imali samo pripadnici klana Inka. Ostalima je bilo dozvoljeno loviti samo jednom u četiri godine.
Kao izvrsni astronomi veoma su razvili vještinu proricanja budućnosti. Prema predanju, njihovi prorci su nekoliko godina prije dolaska Španjolaca nagovijestili dugo očekivane “bogove” o kojima su govorila njihova predanja. U tome se posebno isticao čuveni vrač Chalco, koji je već kralju Huaynu Capacu tačno opisao šta će se sve zbiti s državom u dogledno vrijeme. Malo iza toga zaista su se pojavili Španjolci. Očekivani “bogovi” su im, međutim, donijeli propast i razaranje pa je u krvi i plamenu nestala jedna velika kultura koja je u odnosu na evropsku po mnogo čemu bila iznad nje.
Bespuča masiva Anda i danas naseljavaju potomci Inka. Žive svojim životom i načinom koji se upadno razlikuju od drugih stanovnika u zemlji. Čak što više, i odjeća im je ista kao kod predaka. Tokom našeg boravka na Andama zalazili smo u najzabačenije dijelove i boravili među njima.
Mene, kao historičara i arheologa, posebno se dojmilo ono što sam vidio u mjestancu Ollantaytambo koje se nalazi na putu od Cusca do Machi Picchia. Iako su Španjolci odmah po dolasku pokatoličili sve domaće stanovništvo, mnogi u zabačenim dijelovima Anda još uvijek slijede vjeru i obrede svojih predaka Nedjeljom siđu sa visova na misu u crkvu da obave molitvu po katoličkom obredu. Međutim, na oltaru uz križ i druge crkvene predmete vidjeli smo i kipove njihovih predkršćanskih bogova. I šta se desi. Odmah po izlasku iz crkve uzmu te kipove i iznose ih van obavljajući molitvu uz povike i zaglušujuće piskove koje proizvode pušući u velike školjke.
Da usput spomenem, nešto slično smo vidjeli tokom naše ekspedicije u Papua Nova Gvineja u Pacifiku. I tamošnji domoroci, koji su ne tako davno isto tako pokatoličeni, i oni nedjeljom iz džungli dođu u crkvu, ali goli. Pri ulazu svećenik im daje odjeću da se odjenu. Kada se molitva završi, kako koji zlazi odjeću baca. Da bi ih privukli u crkvu i obratili, svaki dobije od svećenika ponešto od hrane.
Kako smo na Andama proveli duže vrijeme imali smo priliku svestrano upoznati život i običaje potomaka starih Inka. Spavali smo u njihovim kolibama i jeli s njima pa se može reći da smo rijetko gdje sreli tako prijatan i gostoljubiv narod. Kada sam svojevremeno u “Oslobodjenje” pisao o ovome, naslov reportaže je glasio “Nisam nikada slađe spavao kao što je to bilo u ubogim kolibama srdačnih potomaka Inka na visovima Anda”. I zaista, čovjek se nigdje ne osjeća tako ugodno i sigurnim kao kad se nađe među urođenicima divljih džungli, u ekstremnim bespučima ili na planinskim masivima bilo da je riječ o Tibetu (Himalajam) Andama i drugdje, gdje smo boraveći u tim predjelima stekli to uvjerenje.

Comments

comments

Provjerite također

O nazivu Bosna – prvi dio

Naziv Bosna je sIavenizirani oblik ilirskog naziva koji su antički dokumenti zabilježili u dvije varijante: …