Eskimi – zarobljenici vječnog leda

Dr. Enver Imamović

Od paleolitskih lovaca do suvremenih Eskima. Rađanje i umiranje na ledu. Živi fosili prohujalih milenija.

Eskimi su jedna od rijetkih zajednica na zemaljskoj kugli čiji pripadnici još uvijek vode život na tradicijama kakve su bile u Evropi prije nekoliko desetina hiljada godina. Bilo je puno razloga da se u svom razvoju zaustave na tom stupnju razvoja, kao i to da se vežu za geografsko-klimatsku zonu vječnog leda gdje su najsuroviji uvjeti za bilo kakav život na zemaljskoj kugli.
Eskimi naseljavaju oblast koja se stere od najistočnijeg rta Azije preko Beringova tjesnaca, Aljaske, Labradora i Bafinove zemlje do Grenlanda. Na čitavom ovom prostoru predstavljaju jedinstvenu jezičku i rasnu zajednicu. Uglavnom pripadaju krvnoj grupi B, koje kod Indijanaca skoro da nema. Jedino se na Grenlandu uočavaju izvjesne primjese nordijske rase, međutim,to je utjecaj novijeg datuma. U starije doba Eskimi su naseljavali jedno uže područje, samo sjeverni dio Hudsonovog zaljeva iz kojeg su se raselili u ostale oblasti. Posvuda se uglavnom drže obale jer skoro svu hranu dobijaju iz mora.

Vječni lovci

Prapostojbina Eskima je Azija. To jasno pokazuje njihov mongoloidni izgled. U Ameriku su došli kao prethistorijski lovci koji su prije desetine hiljada godina išli za životinjama ledenog doba koje su lovili i od čega su živjeli. Zbog promjene klime životinje su se postepeno selile prema sjeveroistoku a za njima su išli i ti lovci pa su tako došli do Sibira, odakle im se nije bilo teško prebaciti u Sjevernu Ameriku.
S obzirom da su se zaustavili u arktičkom pojasu koji je odgovarao njihovom načinu života, a ne miješajući se s drugim narodima, imali su malo uvjeta za kulturni napredak pa su skoro sve do danas zadržali svojstva lovaca iz kamenog doba. Dok u današnje doba ostali nomadi oštre klime uzgajaju irvase u stadima, Eskimi ih još uvijek love, što je posljedica niskog stupnja organizacije života.

“Oni koji jedu prijesno meso”

Ne mijenjajući način života hiljadama godina Eskimi su sasvim navikli na surovi život arktičkog podneblja u kojem duže ne bi mogla opstati nijedna druga ljudska zajednica. S obzirom da su fizički sasvim navikli na hladnu klimu, nisu se nikada spuštali dalje na jug, gdje su daleko povoljniji uvjeti za život.
Naziv Eskimi, zapravo Esquimatjik, dali su im Indijanci Abnaki, njihovi susjedi, što znači “oni koji jedu sirovo meso”. Eskimi, pak, sami sebe nazivaju Inuit, Inupiat, Inangan, ili Yuit, što sve na njihovom jeziku znači “ljudi”.
Eskimi su došli u Ameriku prije Indijanaca koji su kroz njihovu oblast samo prošli. Pretpostavlja se da su se upravo tada Eskimi razbili i naselili u zone u kojima i danas žive.
Evropljani su prvi put s njima došli u dodir tek u 11. stoljeću, i to na obalama Grenlanda, kada su Vikinzi na svojim putovanjima slučajno naišli na njih. Na tlu Amerike prvi kontakt s njima uspostavljen je 1576. godine preko engleskog istraživača Martina Frobishera, u regionu Bafinove zemlje. Na Aljaski ih je otkrila ruska ekspedicija 1818. godine, a u sjevernoj Kanadi neke njihove skupine su otkrivene istom 1914. godine. Suvremeni svijet ih je, međutim, počeo bolje upoznavati tek početkom 20. stoljeća od kad započinje evropski utjecaj suvremene civilizacije na sve pore njihovog života. S civilizacijom su došle i razne zaraze, osobito tuberkoloza, koja ih je desetkovala. Neke njihove zajednice na krajnjem sjeveru ostale su do danas nedirnute i još uvijek vode život na starim tradicijama.

Komfor surovosti

Eskimi žive u klimatskoj zoni zemljine kugle gdje godišnja doba nisu toliko obilježena temperaturnim promjenama koliko izmjenama dužine dana i noći. Između zalaska sunca krajem novembra i njegovog izlaska početkom februara, sve je obavijeno ledom i vlada vječna tama, dok se razdoblje ljeta karakterizira neprekidnim danom. U to doba temperatura je nešto veća i tada se tundre pretvaraju u močvare i kaljuže. Pa ipak, i tu surovu zemlju priroda je obdarila određenom faunom. Sačinjavaju je tuljani, morževi, polarni medvjedi, lisice, sobovi, ptice, kitovi i razne vrste riba.
Zbog nedostatka drugog materijala, Eskimi sve oruđe i oružje izrađuju od kosti, a to su koplja, harpuni, noževi, strijele i sl. Hiljadugodišnje iskustvo ih je osposobilo da i s tim primitivnim oružjem uspijevaju pribaviti dovoljno ulova koji predstavlja osnovu njihove ishrane.
U zimskom razdoblju kada je sezona lova i kada su u stalnom pokretu za divljači, nastambe prave od blokova sabijenog snijega (igloo), dok u toplijem razdoblju razapinju šatore od kože. Trajnije i sigurnije nastambe su im zemunice. Jedina domaća životinja koju imaju je pas. Služi im za vuću saonica i lov na medvjede, a u krajnjem slučaju služi im i za hranu.
S obzirom da im opstanak zavisi od lova, Eskimi su izvrsni lovci. Za svaku vrstu divljači primjenjuju posebne lovačke metode. Već od malih nogu upoznaju karakter i ponašanje životinja koje love. Njihovo hvatanje zahtijeva veliku snalažljivost, izdržljivost i upornost. Da bi, na primjer, ulovili foku, znaju provesti čitav dan pored rupe u ledu čekajući da se ova pojavila pa da na nju bace harpun. U lov na kitove idu svi članovi zajednice, pa i žene. Često se završava s velikim žrtvama jer im se sva oprema sastoji od koštanih harpuna koje zabijaju u leđa kita. Svi koji učestvuju u lovu i komadanju ulova imaju pravo na svoj dio. U toplijem razdoblju love losose i sobove, i to tako što ih tjeraju na jame prekrivene snijegom. Ptice love mrežama i koštanim kuglama na kožnom konopcu.
Za lov na vodi služe se posebnim čamcem izrađen od drvenog kostura presvučen kožom (umiak). Meso ulovljenih životinja uglavnom jedu prijesno, osobito ribu. Najteže razdoblje za Eskime je proljeće kada se istroše zalihe hrane. Tada jedu i meso pasa, a u starije doba nisu prezali ni od ljudožderstva.

Čašćenje ženom

eskimi nemogu bez leda
eskimi nemogu bez leda

Eskimi su u jedan od najmiroljubivijih i gostoljubivijih naroda na svijetu. Međusobni sukobi su izuzetno rijetki, a jedino sukobi izbijaju zbog žena. Umjesto fizičkog obračuna zavađeni se bore riječima, i to tako da jedan drugom pjevaju pjesme rugalice i ismijavaju se. Ko je u tome vještiji, pobjednik je. Ipak ima nekih grupacija koje su tradicionalni neprijatelji, kao što su zajednice sa Mekenzija i Athabaske. Na Grenlandu su se dugo odupirali nordijskim doseljenicima ispred kojih su se na koncu morali povući u nepristupačnije zone. Jedno vrijeme neprijatelji su im bili i Vikinzi koji su u njihovoj oblasti uspostavili nekoliko baza.
Surova klima arktičkog podneblja kod njih je uvjetovala surov način života čija se organizacija milenijima ne mijenja. Osnovna društvena ćelija je porodica a više njih obrazuje lovačko-selilačku skupinu. Kod nekih grupacija je još prisutna institucija matrijarhata, što je očit relikt daleke prethistorije. U takvim zajednicama muž se preseljava u šator ženinih roditelja, to jest udaje se, i žena je glavni subjekt u kući. Zbog nomadskog i surovog načina života, bolesne i stare osobe ne vode sobom nego ih ostavljaju i prepuštaju ledenoj smrti. Ponekad tako postupaju i s malom djecom, a nije rijedak slučaj da ubijaju žensku novorođenčad kao neproduktivnog člana zajednice. Posljedica toga je biološka neravnoteženost koja je dovela do viška muškaraca. Zato je kod Eskima, kao malo kod kojeg naroda, prisutna poliandrija, kod kojih jedna žena ima više muškaraca, odnosno muževa.
I Eskimi, poput većine zaostalih zajednica, imaju slobodan seksualni život. U vrijeme svetokovina i zabava uobičajena je razmjena i posudba žena među suplemenicima. Običaj gostoprimstva nalaže domaćinu da preko noći ustupi gostu svoju ženu. Odbiti ovu ponudu značilo bi ga uvrijediti i pokazati krajnje nepoštovanje prema domaćici.
Inventar njihovog šatora kao i iglua je krajnje oskudan. Glavni sadržaj su krzna divljih životinja, lovačka oprema te poneka posuda od kosti ili kamena. Za rasvjetu koriste kamene lampe u kojima sagorjeva ulje morskih pasa. Na njenom plamenu spremaju i hranu, mada je malo one koja se kuha ili peće.
Da bi se zaštitili od prevelike hladnoće oblaće višeslojnu lahku i komotnu odjeću, skrojena od kože sobova i krzna polarnih medvjeda, lisica i ptica. Odjeća je ista i za muškarce i žene. Svaki njen dio ima određenu funkciju u zaštiti tijela. Pododjeća, koja se izrađuje od mehke kože, izvrsno održava tjelesnu temperaturu i takvog je svojstva da omogućava zračenje pa time sprećava skupljanje vlage na koži i na sebi. U protivnom, stvorio bi se led što bi bilo nepodnošljivo. Nepoznavanje ovog procesa i neadekvatna odjeća prvih istraživača polarnih oblasti bila je kobna za njih pa ih se većina smrznula.
Vanjski haljetak je također od krzna, ima kapuljaču i otvor za glavu. Donji dio tijela štite hlače i čizme. Na oči stavljaju štitinike načinjene od drvca kako bi se zaštitili od sniježne sljepoče. To je preteča sunčanih naočala.
Život Eskima bi bio nemoguć bez pasa koji im služe za vuču saonica i lov. Smatra se da je riječ o pasmini stara izmeću 25.000 i 50.000 godina, koja se do danas sačuvala u najhladnijim predjelima svijeta. Imaju vodoneproposnu dlaku i mogu izdržati izuzetno nisku temperaturu i veliku glad. Eskimi ih najčešće hrane ribom. Saonice koje vuku su uske i duge. Dio koji klizi po snijegu pravi se od kosti.

Pokojnici na koljima

S obzirom da su Eskimi veoma tijesno povezani sa prirodom, njihove vjerske predstave su u najtješnjoj vezi s njenim manifestacijama. Glavno božanstvo je jednooka boginja Sedna, koju nazivaju “Gospoća morskih sisavaca”. Vjeruju da živi u oceanskim dubinama i ako joj se ne iskazuje dovoljno poštovanja sveti se tako što ometa lov ili guta ljude zajedno sa čamcem u kojem love.
Zaštitnik zemaljskih životinja je boginja Pukimna koja je za njih manje važna, ali također opasna ako joj se ne iskazuje poštovanje. Eskimi u svojim vjerskim predstavama imaju tumačenje da su svi ljudi postali od pasa.
Pokojnike sahranjuju na razne načine. U nekim sredinama stavljaju ih ispod hrpe kamenja ili ih zakopavaju ispod poda nastambe, a treći ih izlažu na pustim mjestima na uzdignutom kolju. Na Aleutima ih mumificiraju u čučećem položaju, na lice mu stavljaju masku nakon čega ih smjeste u pukotinu stijena. Njihovi srodnici vjeruju da će dotični tek na ovaj način otići u vječna lovišta, to jest raj. Običaj im nalaže da nikada ne spominju umrlog jer smatraju da to uznemirava njegovu dušu koja može postati opasna za njegove srodnike.

Šamaranje iz zabave

Mada je to surov narod ipak ima razvijen osjećaj za umjetnost, umjetničko stvaralaštvo i humor. Kao i kod drugih primitivnih naroda umjetničko stvaralaštvo je u uskoj vezi sa životnim manifestacijama kako je bil i kod paleolitski (kamenodobnih) lovaca pradavne Evrope. Eskimi njeguju rezbarstvo u kosti i drvetu. Sadržaj je realističan i pokazuje prizore iz svakodnevnog života, uglavnom iz lova.
Eskimi njeguju i poeziju. Slično drugim zaostalim zajednicama koji se ne služe pismom, i kod njih je razvijeno usmeno predanje koje se prenosi s koljena na koljeno. U njima su sačuvana sjećanja na događaje od prije puno hiljada godina i to je ustvari nepisana povijest tog naroda.
Veoma vole igru i zabavu, poput svih zajednica koje žive u teškim uvjetima, čime zabacuju surovu stvarnost. Zabavni život im je osobito aktivan zimi u vrijeme lova kada ima hrane u izobilju. Od zabavnih igara omiljena je jedna vrsta loptanja, onda lovica u krug, zatim neka vrsta kocke sa figurama koje imaju oblik ptica itd. Zanimljiva im je igra koja se sastoji u tome da naizmjenično jedni druge šamaraju.
Njeguju i atletske igre. Rado pjevaju, a osobito vole pjesme rugalice koje izvodi grupa protiv grupe. Od muzičkih instrumenata upotrebljavaju nešto što nalikuje našem bubnju. Eskimi su jedan od rijetkih naroda kod kojeg je nepoznato ljubljenje. Osjećaje iskazuju trljanjem nosa. Ne ljube se iz praktičnih razloga. Ljubljenje na temperaturi od minus 30 stupnjeva zalijepilo bi usne koje bi morali nožem odvajati.

Sraz dvije epohe

Mada Eskimi žive u perifernim dijelovima zemaljske kugle sve ih više vata utjecaj suvremene civilizacije. Postepeno napuštaju stare tradicije, mijenjaju običaje, nabavljaju suvremenu opremu, odjeću i hranu. Te promjene e dešavaju u svim sferama njihovog života.
U nekim zonama suvremena civilizacija im je sasvim ugrozila treadicionalni ambijent pa se neke skupine povlače dalje u pustoš dok se drugi silom prilika navikavaju na promjene i uklapaju seu suvremene tokove života. Samo neke zabačene skupine sjeverozapadne Aljaske i na Grenlandu žive još tradicionalnim načinom. Kao takvi predstavljaju svojevrsni živi muzej i žive fosile davno prohujalih milenija. Arheolozi su u prilici da na neposredan način upoznaju sve oblike života kakvim su živjeli evropski paleolitski preci od prije nekoliko desetina hiljada godina.

Comments

comments

Provjerite također

Najfascinantnija slika cijelog Domovinskog rata

PETAR STIPETIĆ-general koga Tuđman nije volio, ali mu je trebao! Genaralu Petru Stipetiću 8. kolovoza.predaje …