Drežnik grad

Danas se lako i bez muke može doći u Drežnik. Poštanski automobil, koji polazi iz Karlovca na Pli­tvice, treba oko pet sati do Drežnika, gdje je i po­staja. Nekoć je to teže bilo i napornije, a skopčano s većim troškom. Selo je Drežnik dosta veliko, ali nema nikakovih historijskih uspomena. Sve je novije, a zidane zgrade potječu iz vremena opstanka vojne krajine.

Nedaleko od toga sela, do Korane, koja baš ondje čini jači zavoj, stoji podor staroga Drežnika, nekoć sijela i utvrde stare hrvatske županije drežničke, a kasnije znamenite utvrde protiv provala turskih. Grad stoji 420 m. visoko iznad mora, prijedjel je naokolo kršovit, a između visokih pećina u dubokoj usjeklini probija se Korana, kojoj su ishodište prekrasna Pli­tvička jezera. U selu je Drežniku raskršće triju pro­metnih cesta. Jedna vodi u Rakovicu i dalje u Slunj, druga premai Vagancu, a treća prema Sadilovcu. Cesta, što vođi u Vaganac, prolazi dalje kroz Ličko Petrovo selo i Zavalje u Bihać. Kod Sadilovca se na­lazi ispod strme pećine t.zv. Jankovićeva pećina. Ova je vrlo zanimljiva, jer je sprijeda zagrađena vi­sokim zidom, koji sprijeda ima okruglu kulu. Na zidu se vide razni veći i manji otvori. To su bili prozori i puškarnice. Svakako je tu bila nekakova utvrda, u kojoj bi se sklonio narod pred turskim navalama. Kad je ovo građeno, ne zna se. Po načinu gradnje mogla bi ta građevina sezati čak u XV. vijek. Zidovi su još prilično uzdržani, jedino su na vrhu prilično oštećeni. Ovakovu obrambenu pećinu (špilju) nala­zimo i kod Brloga na Kupi, koja nosi ime Vrlovka.

Prijedjel oko Drežnika vrlo je romantičan, a na­ročito klanac, kojim se vijuga Korana.

Grad je Drežnik danas pusta razvalina, i jedva se razabiru koje pojedinosti. Najbolje je sačuvana glavna okrugla kula, nu i ona je vrlo ruševna. Po samim raz­valinama teško bi mogli stvoriti sliku, kako je taj grad nekoć izgledao. Tu nam pomažu sačuvani stari nacrti i slike. Prigodom crtanja povijesti grada Drež­nika istaknut ćemo i opis grada i prikazati njegovu sliku u razino vrijeme.

Prijedjel, u kojem stoji danas podor staroga grada Drežnika, zapremala je u srednjem vijeku stara hr­vatska županija drežnička. Spomen ovoj županiji na­lazimo u listinama već g. 1185. Nema sumnje, da je već i u to doba stajao drežnički grad, kao utvrda žu­panije i sijelo župana. Kako je izgledao, ne znamo, nu da se s vremenom širio i pregrađivao, to je iz­vjesno. Stara ova županija ili župa prostirala se iz­među županije novigradske, plaške (Plasa) i modruške U crkvenom pogledu pripadala je biskupiji krbavskoj, koja je obuhvatala slijedeće župe (parochias), t. i. županije: Krbavu, polovinu Like, Novigrad, Drežnik, Plašku (Plas) i Modruš.1) Županija drežnička prosti­rala se od prilike oko Plitvičkih jezera i gornjega tijeka rijeke Korane, na istoku međašila je sa župa­nijom novigradskom (de Nouo castro, Wywar), na jugu onkraj Gvozda (kapele) međašila je sa županijom krbavskom, na jugozapadu, također onkraj Kapele, sa županijom Gackom,, a na sjeverozapadu sa županijom mođruškom.2)

Kakova je bila prošlost županije drežničke do pod konac XII. vijeka, ne možemo ustanoviti. Za cijelo je bila i ona pozorištem događaja poznatih iz povijesti naroda hrvatskoga. Tek od polovine XIII. vijeka biva povijest drežnička jasnijom. Sigurno je, da je polo­vinom XIII., vijeka bila u rukama kraljevim, a njom upravljahu kraljevi pouzdanici.

God. 1253. oduzeo je kralj Bela III. (IV.) pređima knezova Nelipića, plemićima Stjepanu, Ivanu, Vojnicu i Kvaču neke njihove posjede u primorskim stranama, navodno s razloga, da je to na probit države. Za ova imanja darovao im je županiju drežničku (Drax- nik) sa svim pripadnostima i na vječna vremena.3) Kako su mršave vijesti, ne može se ustanoviti, da 11 su Ivan i njegovi rođaci doista stupili u posjed župa­nije drežničke ili barem dijela njezinoga. Ako i jesu, to su ih zacijelo potisnuli možni knezovi Giissingovci, naročito knez Ivan i braća njegova Nikola ban sla­vonski i Henrlk. God. 1278. bili su oni doista gospo­dari županiji drežničkoj.

God. 1278. dana 20. aprila sklopili su u Dubici kne­zovi Babonići: Stjepan ban, sin župana Stjepana od Vodice, brat njegov Radoslav, pak Nikola sin Babonegov, Vuk i Vučeta sinovi Jelcnka, te drugovi ovih sinovi Arlandovl, Gordov, Irso i Grubiša sinovi Stje­pana Lapačkoga sa braćom Ivanom, Nikolom banom i Henrikom Giissingovcima, međusobni mir, uza­jamnu pomoć i savez u svrhu obrane od njihovih pro­tivnika. Ovim su ugovorom dobili knezovi Babonići od Giissingovaca županije Pesetsku (Pezeth-Krupa), goričku (Guerce), Gaj, Drežnik (Dressnuk) i Novigrad (Novum castrum), te mjesto (villa) Petrinju.4) Ovaj je ugovor za cijelo uslijedio po nagovoru kapetana kralja napuljskoga Karla, a privolom hercega Andrije.

Rod Babonića, koji je već otprije bio imućan i jak, ovim je ugovorom vrlo ojačao, gotovo mu nije bilo premca u Hrvatskoj:

Iz kasnijih isprava razabiremo, da su Babonići za ove županije i posjede, koje im ustupiše Giissingovci, dobili kraljevksu potvrdnicu. Naročito Se to spominje u ugovoru g. 1280. sklopljenom u gradu Ozlju 30. oktobra. Taj ugovor napisali su Giissingovci Ivan župan Vrbasa i Sane, Nikola ban Slavonije, Petar biskup vesprimski, a njime se obvezali, da će Baboniće Stjepana bana, Radoslava i sinove Babonegove štititi u posjedu u Podgorju, Gorici, Drežniku, Gaju s Kladušom i Novom gradu te u oba Pseta (Pzet).5) To je bio vrlo znamenit ugovor.

Posjed i pravo Babonića na Drežnik potkrepljeno je 27. februara god. 1292. darovnicom kralja Andrije III. Još prije toga je zagrebački kaptol po nalogu kralja obišao mede posjeda županije drežničke. Uči­njeno je to u prisuću kraljevog povjerenika Petra od Sane. Iz ovog opisa međa razabiremo opseg drež­ničke županije. Kao međaši spominju se: brdo Oslića (Ozlicha) uz Koranu blizu crkve sv. Jurja, zemlje Miloje sina Rekle iz Drežnika te ‘Vučine sina Dragoslavova i njegovoga roda onkraj Korane, zemlje Jake sina Ivana sina Itemirova sina Vranlše od roda Klokočkih, zemlje županije novigradske, dolina Predol; ovdje je Korana’ bila međom novigradske županije. Zemlje Slavine sina Slavne od roda Gezlića, i zemlje građana topuskih. Spominje se dalje kamen Solum, na kojem je uklesan križ. Dolina Jelendol (Ihelendol), cesta, koja je vodila na Gvozd, posjedi Mateja i Bar­tola sinovd Grubeše, brdo Tuluzvrh (Tucluzmurli), zemlje županije Krbave (Gorboa), brdo Čeronošnik, (Cheremoznik), brdo Obnognica, zemlje županije gacke, ravnica zaborska (zaburuzka), veliko brdo Oštri vrh (Wztri), zemlje županije modruške, klanac Cikoga (porta Chykoga), te zemlje Babonića.

Dok je kralj Andrija III. izdao darovnicu za Drež­nik knezovima Babonlćima, dijelio je kralj napuljski Karlo II. Šepavi, otac Karla Martela, jur tada progla­šenoga i okrunjenoga kralja hrvatskoga, očitoga pro­tivnika Andrije III. i pretendenta ugar.-hrvatskoga prijestola, milosti svojim privržemicima knezovima Šubićima, banu Pavlu i njegovo} braći Đuri i Mladenu. U Brinoniji izdao je Karlo povelju 19. augusta 1292., kojom je Šubićima darovao Drežnik (Dyesnich), pleme Sučana (Suchunuy), te Pset sve do međa bo­sanskih, te od Hlivna do Senja, Gacke i Modruša. To je kralj Karlo učinio za zasluge, koje su stekli Šubići, pomogavši sinu njegovom Karlu Martelu sjesti na ugarsko-hrvatsko prijestolje, koje je i papa do­sudio njemu po materi mu Mariji Kumanki.6)

Tako su Šubići došli do županije drežničke, i time znatno proširili svoju vlast. Nu pitanje je, da li su tu županiju mirno uživali, kad znamo, da je pod izmak XIII. vijeka bilo u Hrvatskoj dosta burno vrijeme.

Za oblast drežničku otimali su se zacijelo i drugi velikaši, naročito Babonići. Poznate ciljeve kralja Karla Roberta, da sputa hrvatske velmože, osjetiše doskora i knezovi Šubići, koji su najviše pridonijeli, da je kralj Karlo Roberto došao na hrvatsko-ugarsko prijestolje. Zvijezda Šubića počne tamnjeti, a silni ban Mladen I. Šubić padne u ropstvo kralja Karla Roberta. Na razvalinama moći šubića opet se diže rod Nelipića, Nelipići uzeše opet tražiti svoje pravo na drežničku županiju, koju su g. 1253. dobili od kralja Bele IV. (V.). Kralj Karlo Roberto potvrdi vojvodi Nelipiću, sinu Đure, a unuku Isanovom darovnicu kralja Bele za Drežnik (Drasnyk) 11. oktobra 1321.7) dok je Nelipić ustupio kralju svoje posjede naročito za gradove Unac, Počitelj, Srb, Sinj, Brez u Cetini pa Klis. Nu i Nelipić nije dugo bio u milosti kra­ljevoj. Tek što je zadobio Drežnik, opet ga i gubi. Ljubimcem kraljevim postade rod možnih knezova Krčkih — Frankopana. Dujarn, sin Friderika kneza Krčkoga, pozivao se pred kraljem Karlom na obe­ćanje kraljevo, kojim je županiju drežničku obećao još njegovom djedu Dujmu. Kralj je to uvažio i izdao mu 2. marta 1323. darovnicu za županiju drežničku.8)

tlocrt grada Drežnika o.g. 1830.
tlocrt grada Drežnika o.g. 1830.

Evo tako dodošc knezovi Krčki Frankopani u posjed ove drevne hrvatske oblasti. Držali su ju ne­prekidno do polovine XVI. vijeka.

God. 1364. potvrdio je kralj Ludovik I. Veliki Drežnik knezu Stjepanu Krčkomu i .njegovom po­tomstvu.9)

Na prostranom teritoriju stare drežničke župa­nije zasnovali su Frankopani grad Tržac na Korani, koji doskora postade najvažnijom tvrdom i braničem Frankopanskih posjeda oko Korane. Drežnički grad postade tako samo pripadnost grada Tršca, a po tom inije ni čudo, da se god. 1449., kad su sinovi bana Ni­kole dijelili svoju djedovinu u gradu Modrušu, ne spo­minje grad Drežnik. Tom diobom dopao je grad Tržac kneza Bartola Frankapana.10) Poslije smrti Bartoiove držao je sin njegov Anž (Ivan) grad Brinje, a brat njegov Nikola upravljao je sa svim kolikim tr- žačkim imanjem: Tršcem, Drežnikom, Furjanom i Bosiljevom. Ova sva t. zv. tržačka imanja potvrdio je 29. juna 1475. kralj Matija Korvin knezu Nikoli Frankopanu Tržačkomu11) Knez Nikola bio je u tužnoj onoj bici udbinskoj god. 1493., u kojoj je zaglavio uz mnogo hrvatskih plemića i ban Mirko Derenčin. Sam Nikola s nekoliko drugova bio je zarobljen od Turaka, ali je požrtvovnošću svoje žene Jelisave Petevove iskupljen za teške novce. On je umro oko god. 1523. Poslije njegove smrti držali su njegovi sinovci Krsto i Vuk, sinovi Anžovi, grad Drežnik i cijelo tržačko imanje. Krsto je umro g. 1530. i ostavio sina Nikolu, dočim je Vuk umro bez muškoga potomstva. Poginuo je daleko od domovine na njemačkim poljanama bo­reći se junački u t. zv. šmalkadenskom ratu g. 1546. Drežnik je pripao njegovom sinovcu Nikoli sinu Krstinom.

Po gradu Tršcu prozvana je ova grana roda Frankopana knezovima Tržačkim, koja je rodila Hrva­tima više velikih junaka i generala, koji su se odliko­vali u borbi protiv Turčina sve do izumrća ove još jedino preostale loze Frankopana. S junakom i pje­snikom Franjom Krstom Frankopanom padne 30. aprila 1671. zadnji njezin odvjetak, pod krvničkim mačem u Bečkom Novom Mjestu, u grob.

crtež grada Drežnika o.g. 1830.
crtež grada Drežnika o.g. 1830.

Šesnaesti vijek najkrvaviji je u povijesti hrvatskoj. Navale turske zaredale šu. Sela i gradovi pretvaraju se u pepeo, a što Turčin ne poubija 1 zarobi, bježi sa svojih ognjišta i traži drugdje u domovini i izvan nje mirnije zatočište. Prvi su bili na udarcu Turcima baš posjedi Frankopana. Liku i Krbavu izgubio je već pokojni ban Ivan Karlović, a evo sada dolazi na red kraj oko Korame. Na udarcu među prvim gradovima bio je i Drežnik. Trebalo ga utvrditi i čuvati, kao 1 ostale gradove na Krajini. Zagovorom generala Lenkovića dobio je g. 1552. Nikola Frankopan 200 konja­nika, da čuvaju Modruše, Drežnik, Mutnik i Tržac.12)

Sa svojim pastorkom Krstom Gruberom imao Je knez Nikola Frankopan mnogo neprilika radi samoborskoga imanja. God. 1559. se nekako s njim po- ravina, te mu je hotio založiti svoje gradove Tržac, Drežnik, Furjan i Bosiljevo. Ali se tomu svečanim prosvjedom pred kaptolom zagrebačkim oprla nje­gova rođena djeca: Stjepan, Gašpar, Uršula i Klara.13) Možda je to hotio učiniti stoga, što je predviđao silne navale Turaka. Iste te godine htjedoše Turci osvojiti Drežnik, jer su držali, da je taj grad spretno uporište za daljnja osvajanja. Ovaj put se prevariše, jer ih Herbart Auersperg junački dočeka i između Drež­nika i Bihaća hametom potuče. Od god. 1552. stajala je u Drežnik« carska posada od 20 momaka. Pošto je pako turska sila bivala sve jača i ozbiljnija, trebalo je pojačati drežničku posadu. Tako je g. 1563. pove­ćana posada u Drežniku na 40 momaka14) Nu već g. 1572. bila je u Drežniku posada samo od 20 hara­mija, koji su dobivali mjesečno 62 for. plaće. Ova- kova posada bila je ondje 1 g. 1577., te je opskrblji­vana iz Bihaća. To su za cijelo znali bosanski Turci, koji su početkom aprila 1578. velikom silom navalili na grad Drežnik i zauzeli ga.15) U zauzetom Drež­niku mislili su Turci naći čvrsto uporište za navale na Bihać. Već 22. maja iste godine napalo je kod Drežnika 5000 Turaka potpukovnika Fernberga, koji se je vraćao iz Bihaća, dopremivši onamo potrebnu zairu. Loše sreće bili su Turci, jer ih Fernberg živo izmlati, 900 zarobi ili poubija.16) Taj nenadani uspjeh ohrabri naše tako, da su nakanili Turcima oteti Drežnik.

fotografija grada Drežnika
fotografija grada Drežnika

Već 28. augusta 1578. osvane pukovnik Jeremia Schlaum sa 1000 husara pod Drežnikom. Juraj Krlžanić, zapovjednik hrvatskih husara, pozove tur­skoga zapovjednika u Drežniku na dogovor, nu taj ne dođe, već pošalje dvojicu mjesto sebe. Ovima sa­opći Križanlć nalog generala Kevenhtillera 1 pozove ih, da predadu grad. Ujedno im se zaprijeti, da će s# svom silom oboriti na grad i sve njih bez milosti sa­sjeći. Na ove prijetnje odgovorio je jedan Turčin, da to učiniti ne mogu, akoprem vide, da su slabiji od kršćanske vojske. Naglasio Je, da im je sultan Amurat naložio po Ferhat-begu banjalučkomu, da ne smiju ni pod koji uvj:et predati grad, Jer inače da gube glavu. Da malo poplaši naše, izjavio je, da će za tri dana stići jaka turska vojska u pomoć, što je dašto slagao. Iz grada donesoše tada dvije zdjele meda, koje za­jedno s našima pojedoše, a onda se povratiše u grad ne uglavivši ništa.

Drugi dan približi se naša vojska gradu. Turci se poplaše i naperiše topove, iz kojih uzeše sipati vatru na naše, ali bez osobitoga uspjeha. Naši ih opet po- zvaše na predaju, nu Turci ne popustiše. Sada dade Schlaum naperiti dva laka topa (Falkoneta) na grad. Prvi hitac sruši tursku zastavu na veliko veselje naših, a drugi razbije drveni trijem na kuli, što uz­vitla takovu prašinu, da nekoliko časaka nije bilo vi­djeti grada. Preplašeni Turci od toga predaše grad u ruke naših, a ovi im dozvoliše, da pod oružjem iziđu iz grada. S odjelom strijelaca otprati Fernberger Turke dosta daleko.

Kad uđoše naši u grad, vidjeli su, kako je bio slabo opskrbljen. Tamo nađoše samo nešto nasoljena mesa. U zauzeti grad stavljena je posada od 50 mo­maka.17) Clnl se, da je Juraj Križanić odmali ostao u Drežniku zapovjednikom. Ondje ga nalazimo još g. 1584., kad je general Josip Thurn molio nadvojvodu Karla, da se poveća posada u Drežniku,18). No čini se, da Drežnik nije dobio pojačanje posade, pače je god. 1586. bio u vrlo lošem stanju. God. 1587. bio je vojvodom u Drežniku Ivan Volović. Drežnik je od tada spadao pod bihaćku kapetaniju.19)

Kad je god. 1592. pao Bihać u turske ruke, do­skora podijeli s njime istu sudbinu i Drežnik. Turci ga opet osvojiše. Turci su zauzete gradove popravili, a tako god. 1620. i 1622. i grad Drežnik i ostale gra­dove uz Koranu.

Oko Drežnika je bilo dosta okršaja i krvoprolića. Naši ga opet osvojiše, te je već g. 1635. prigodom uređenja međa Hrvatske prema Turskoj bio Drežnik opet u kršćanskim rukama. Iz ovog vremena potiče za cijelo nacrt osnove građa Drežnika, koji se čuva u rukopisu br. 8607. c. kr. dvorske knjižnice u Beču str. 9. Osnova grada imala je podobu četverokuta. Ulaz je bio u gradskom zidu okrenutom prema Ko­rani, dok su na uglovima gradskoga zida, okrenutoga kopnenoj strani, bile dvije okrugle kule. U sredini dvoriSta bila je velika okrugla kula spojena sa grad­skim zidom posebnim zidovima. Na jednom od ovih bila je polukružna kula izbačena prema kopnenoj strani. Tako isto tekao je zid od kule do gradskih vratiju, a vrata u tom zidu vodila su u nutarnje dvo­rište, od kuda se ljestvama ulazilo u glavnu kulu. Skoro na to opet zauzeše grad Turci.20) Otada držali su ga Turci dugo vremena.

grad Drežnik na fotografiji iz 1897. god.
grad Drežnik na fotografiji iz 1897. god.

Istom 4. jula god. 1683. uspjelo je generalu grofu Josipu Herbersteinu provaliti s graničarima do Drež­nika. U brzo ga zauzme i popali. Ponovno je Her­berstein opustošio grad Drežnik 27. jula g. 1685.21) Turci ga opet popraviše i utvrdiše. God. 1697. dode general grof Auersperg s vojskom pod Drežnik i pod- sjedne ga. U Drežniku je bila tada slaba turska po­sada. Bilo je ondje tek 20—30 Turaka, koji su se upravo junački oprli svim navalama naših na grad. Upravo se moramo diviti njihovu junaštvu. Nu uza­ludan bijaše sav napor, jer moradoše podleći premoći i moradoše se predati. Od naše vojske pogibe ili je ranjeno do 60 ljudi, a među ovima pogibe i topnički potpukovnik grof Berzetti.22)

Ovako krvavo izvojšteni Drežnik nije ipak ostao dugo u kršćanskim rukama. Kad je god. 1699. po ugovoru karlovačkoga mira uređena međa između Hr­vatske i Turske, koja je tekla uzduš Plješiviee i Ko­rane, izrično je određeno, da Drežnik i Furjan ostanu u turskim rukama. Grad sam bio je u vrlo kukavnom stanju, gotovo razvalina. Sve tri kule i zidovi bili su ruševni, na njima se opažahu jasni tragovi zadnjih juriša. To jasno razabiremo iz tlorisa grada Drež­nika, koji je nacrtan ma karti: »Mappa d. zu Carlovitz gerschlossenen… Kaiserlieh- GrUnz-Scheidung.. .«, koju je nacrtao i u bakru rezao Christian Weigel.23) Kako je poznato, ovo razmedašivanje provadala je posebna komisija, kojoj je predsjedao grof'Ludovik Marsigli i kojoj je bio članom naš slavni Pavao Vitezovič. Drži se, da je Vitezović risao onu lijepu kartu meda, koje se original nalazi u kr. zcm. arkivu 11 Zagrebu.

Ovako je Drežnik ostao u turskim rukama do pod izmak XVIII. vijeka. Oko Drežmika bilo je i otada čestih okršaja.

God. 1788. započne opet rat na Turke. Vojsku je vodio general de Vins s pukovnikom Peharnikom. Najprije skrene prema Drežniku. 9. februara pošalje Peharnik svoga sina s jednim trubljačcm u grad Drežnik, da s Turcima ugovara. Kad je došao pred grad, puče puška sa zida gradskoga, pogodi ga i on pade mrtav na zemlju. Pukovnik Peharnik dade odmah znak za navalu. Za malo vremena zauzme grad i zarobi tamo 178 Turaka. Kod zauzeća grada odlikovali su se osobito kapetani Tomljenović, Mamula i barun Passe.24)

Skoro na to posjeti oar Josip 11. grad Drežnik, te odlikova junačke osvajače. Na tom putu po Krajini posjetio je car i Glinu, otkuda je dao nalog generalu De Vinsu, da bezodvlačno dijeli živež među iiarod, jer je tada po Krajini vladao strašan glad.

Poslije toga često su Turci dolazili pod Drežnik, ali ga naši junački obraniše. U gradu Drežniku sta­novao je zapovjednik drežničke kumpanije, koja je bila potčinjena pukovniji ogulinskoj. Carski erar uz­državao je grad Drežnik sve do god. 1869.

Oko god. 1830. učinjen je po eraru točan nacrt osnove grada Drežnika, po kojoj je i popravljan. Iz ovih inacrta vidimo, kako je bilo u gradu. Glavna vrata bila su s kopnene strane (S-I), a u dvorištu s li­jeva do grad. zida bila je kuhinja i stražarnica. Kula četverouglata na gradskom zidu desno ulaza imala je tri sprata, a natkrita je bila šiljatim krovom. Četverouglata kula na sjeverozapadnom ćošku grad. zida bila je slična opisanoj. Na sjeverozapadni zid grada iznad Korane bila je prislonjena oveća četverouglata zgrada sa visokim okruglim glavnim tornjem (Berchfried). Ovaj je imao dva sprata, a ma vrhu je bio osmerokutni čardak od balvana, kojega je natkrivao krov u obliku odrezanog čunja, a produživao se u četvero­kutni niski tornjić sa šiljatim krovom. Zidovi ove kule bili su 1 hvat i 1 stopu debeli. U kulu ulazilo se iz nutarnjega dijela zgrade. U prizemlju kuli dogra- denc zgrade bila je zapuštena pekarna za kruh, komorice za stanovanje, magazin, hodnik. U gornji sprat nad ovom zgradom ulazilo se stubama sa sjevero­zapadne strane. Ovdje je bila kuhinja, tri sobe za sta­novanje i barutana. To je bio stan časnika.

Ovoj zgradi bila je sa jugozapadne strane prigrađena manja zgrada za stan zapovjednika. Na jugo­zapadnom ćošku bio je mali izlaz prema Korani. Ovaj je bio natkrit, a u njemu uredjene stube. S nu­tarnje strane gradskih zidova bili su namješteni drveni obrambeni trijemovi.

Takva je od prilike bila slika grada Drežnika do vremena, kad mu je kucnuo zadnji čas. God. 1869. proda erar grad nekom trgovcu. Ovaj, da izvuče korist, razori odmah istočni dio grada. Kasnije je grad sve pomalo dalje rušen i napuštan.

Kad je grad Drežnik fotograiisao Ivan Standl (po­četkom 70. godina), još su kule imale krov. Glavna kula nije više imala čardaka, koji je za cijelo iza g. 1830. sbačen. Danas je Drežnik pusta razvalina, tužna slika i nijemi svjedok barbarstva, koje je bezobzirno haračilo naše spomenike.

Literatura:

1)  Smičiklas: Cod. Dipl. sv. II.
2)  Thallóczy: Codex Blagajanus 56.—58.
3)  Bulletino IV. 70.
4)  Smičiklas Cod. Dipl. VI. 240.
5)  Ibidem. 362.-363.
6) Ibidem fefe 104,
7) Ibidem IX. 86.
8) Ibidem 114.
9) Ova listina nalazila se je nekoć u arkivu grofova Frankopana u gradu Porpettu kod Udine, sada se nalazi u madžar. narod, muzeju u Budimpešti.
10) Prije N. R. A. fasc. 1646. br. 7., sada pod oznakom M. 0. D. L. u kr. ugar. držav. arkivu u Budimpešti.
11) Ova listina nalazila se je nekoć u arkivu grofova Frankopana u gradu Porpettu kod Udine, sada se nalazi u Budimpešti.
12) Archiv für Kunde österr. Geschichts-Quellen XXII.
13) Arkiv zagreb. kaptola, loc. cred.: Protocollum I. 2.
14) Lopašić, Spomenici Krajine III, 430,
15) Ibidem I. 25. 36.
16) Ibidem I. 26.
17) Valvasor: Ehre des Herzogth. Krains XII. 34.—!
18) Lopašić o. c. I. 129,
19) Ibidem I. 150.
20) Ibidem II. 187.
21) Valvasor. o. c. XII. 132.
22) Kukuljević, Neke gradine.
23) U kr. zem. arkivu u Zagrebu.
24) Fras. Topographie der Karlstädter MilitSrgrenze.

 

Izvor: Hrvatska prosvjeta broj 8  oktobar 1914.g.

 

Comments

comments

Provjerite također

Predsjednik je pogriješio!

Nova napetost s Bosnom, na (zlu)radost Hercegovine! Odlikovati generala HVO-a Z. M. Jelića, u BiH …