Čarkanje na Kordunu

slika grada Bihaća objavljena u listu "Hrvat" iz 1905. god.
slika grada Bihaća objavljena u listu “Hrvat” iz 1905. god.

Članci pod nazivom „Čarkanje na Kordunu“ objavljeni 1904. i 1905. godine u listu za pouku, gospodarstvo i politiku koji se štampao u Gospiću pod nazivom „Hrvat“ svojevrsni su hronološki prikaz događaja u vrijeme Turske odnosno Austrijske imperije na granici između sadašnje Bosne i Hercegovine i R Hrvatske. Tektovi su prenešeni izvorno onako kako je pisao njihov autor.

„Pod gornjim naslovom doniet ćemo niz članaka, u kojih ćemo izložiti okršaje naših graničara, koji se sbiše posije g. 1575. na Kordunu. Ta čarkanja nisu bila sudbonosna po Austriju, ali jesu po narod na Kor­dunu i u blizini njegovoj.

Na ave tužbe proti turskom nasilu na medju ne učini Porta ništa, s toga odluči nadvojvoda Karlo, da će silu silom suzbijati. Vojskovodja Juraj Khevenhüller dobi nalog, da provali u Bosnu i vrati Ferhad-paši milo za drago i to najviše sbog poraza kršćanske vojske kod Budačkoga. Khevenhüller sakupi 10.000 pješaka, 500 obkopnika, spremi 18 velikih topova, pa će g. 1578. u Bosnu, da Ferkad-paši nazove „dobro jutro“. Preko Slunja krenu on do Drežnika, da zauzme taj grad, jer bio tada u turskih ru­ku. Koliko se začudi, kad nadje grad pust: Turci pobjegoše iz njega. Odavlen krenu do Cazioa i Obrovca i zauzme ta mjesta. Naskoro zavlada medju njegovimi vojnici glad i srdobolja, pa se on morade natrag vra­titi, napustivši osvojena mjesta.

Brojila se je 1584. kad je Ferhad-paša sakupio 9.000 Turaka i krenuo u Kranjsku, da se pliena naplieni u toj pitomoj zemlji. Naši prićekaše Turčina na povratku.

Kod Slunja utaboriše se Hrvati pod vodstvom generala Thurna i grofa Erdödya. Kad seTurčin pri­maknuo, udariše na nj Hrvati. Nasta ljuto kreševo, koje se dovrši porazom Turaka. Na bojištu ih osta 2.000, a medju njimi i sam Ferhad-paša. Naši oslobo­dile tom prilikom 600 roblja.

Mjeseca ožujka 1687. sakupi se Turaka kod Drežnika, pa odavlen krenuše prema Plaškome robeći i paleći putem. Kad je za to doznao ogulinski kapetan Hranilović, sakupi oko 300 konjanika, pa će pričekati Turke kod Drežnika. Ovi su bili doz- nali, da im dodje s boka kršćanska četa, ali su raču­nali da će joj umaknuti. Medjutim su se naši žurili i došli prije Turaka k Drežniku, te se tu smjestili na jedan proplanak.

Kad se Turci primakli, udariše naši na njjh. Na bojištu osta oko 80 Turaka. Naši izgubiše 10 ljudi. Sav plien, što su ga Turci bili zaplienili, dopade našim u šake.

Vojvoda Vidaković napao g, 1692. na sva­tove, koji su vodili kćerku Alibega od Krupe k nje­zinu zaručniku. Vidakoviću je bilo do miraza, što su ga sobom vozili, pa zapodjenu kreševo s Turci. Tom prilikom pade 60 Turaka. Zaručnicu zajedno s kćerkom Mohamed-age i dr. deset Turaka zarobiše a 40 konja i bogati miraz zaplieniše. Taj uspjeli napadaj osokolio je i uzoholio Vidakovića tako, da je sa 100 konjanika poduzeo napadaj na Ostrožac. Tu je zaplienio više stotina glava blaga i zarobio 40 ljudi.

Turci se brže sakupiše, pa njih 500 podje u po­tjeru za Vidakovićem, dostiže ga i zametnu krvavo kreševo. Vidakovićevi stradaše, izgubiše plien i roblje. Vojvode Vidaković i Zlovolić dopadoše rana.

Malo poslje poduze sličan napadaj baron Edling na Izačić. On sakupi 800 konjanika i 1.000 pješaka, pa udari na grad, ali ga ne mogaše zauzeti. On zapali podgradje i most, sve sieno i žito naokolo grada i zarobi 40 ljudi.

U mjesecu sječnju 1717. udari turski zapovjednik Cerić na Blagaj uz Koranu. On je imao 4000 voj­nika. Zametnu se kreševo, koje je bilo žestoko. Turke pognaše ogulinski i slunjski graničari, pa ih satjeraše preko medje. Osta ih na bojištu oko 50. Naši zaplieniše zastavu i 50 konja.

U srpnju iste godine diže se grof Rabatta, zapovjednik granice sa 4000 graničara i podje prema Slunju. Tu bude u vojnom vieću zaključeno, da se voj­ska utabori izmedju Rakovice i Slunja. Nato bude zapovjednik u Ladjavcu Mile Matanić sa 500 graničara poslan, da tvrdju Furjan napadne i sprieči, da oni u gradu ne budu mogli do vode. Furjan je bio sagradjen na visokoj litici, branila ga je kula, gradsko platno i četiri čardaka, koja su bila obkoljena ogradom, Mataniću. podje za rukom spriečiti, da tvrdjava ne dobiva vode.

Dne 28. potukao je lički zapovjednik grof Attema Turke kod Drežnika i sdanžio se s Rabattinom vojskom. Na 30. srpnja udariše Matanićevi na Furjan, te upališe čardake i još njeke drvene zgrade oko tvrdjave. Turci se sdvojno branili Kad su spazili, da naši podkapaju tvrdjavu i da ćo je u zrak dići, pre- đadoše se uz uvjete. Rabatta dozvoli, da mogu goloruci otići u Cetin. U furjanskoj kuli nadjoše naši nješto oružja, praha i olova. Matanić posta zapovjednikom grada Furjana.

Dno 21. srpnja bje 1000 graničara prema Tržcu i Šturliću odposlano. Ovi se nisu namjerili na nepri­jatelja, ali su spalili okolne kuće i mlinove, pa svu silu pšenice i zobi.

U istoj godini udario je lički zapovjednik grof Alterns sa 100 konjanika prema Vakupu. Tamo je priepio u noći, pa je 70 ljudi skrio u grmlje. Kad je svanulo, pokazao se je on sa ostalom tridesetoricom. Iz Vakupa izpade nješto konjanika, koje naši zastjeraše i šestoricu ubiše. Inače taj pohod nije ništa oso­bita polučio.

U srpnju 1718. došlo je do mira u Pažarevcu izmedju Austrije i Turske.

G. 1737. odpoče rat izmedju Aus­trije i Turske, te potraja do 1739. U tom ratu bila je naša država loše sreće, te je mirom u Biogradu izgubljeno sve ono, što je bilo mirom u Požarevcu (1718.) dobijeno. U tome ratu došlo je do bojeva na Kordunu, pa ćemo iste ovdje navesti.

Poraz kođ Kulen Vakufa.

Pukovnik Raunach priedje 12. srpnja 1737. sa četom od 4000 ljudi međju i utabori se kod Dobrosela. Za onda išla je medja po planini. Nakon predhodnih izvida odluči zauzeti Avalu, tvrdju uz Unu, koja je od Kulen Va­kufa udaljena na puškomet, a brani pro­laz Rujemu. Raunach je imao od lubarada tri trofuntaša i dvie obice. Iz tih sprema otvoriše naši vatru na Avalu. Najprvo se razleti jedan top, za njim drugi, a obice su slabo koristile. Osta na porabu jedan top. U to se prosu glas, da se Turci sakupljaju na Bilajskome polju. Raunach posla tamo 600 Ličana pješaka i 200 konjanika, da neprijatelja razprše. Ovi se naskoro povratiše i javiše, da je na Bilajskome polju oko 5000 Tu­raka. Pukovnik odmah zapovjedi, da se četa povuče nazad preko Une. Medjutim se na njih oboriše turski konjanici. Nasta nemila sječa i krvoproliće. Puko­vnik Raunach pade, padoše tri častnika i 600 vojnika, a 30 odvedoše Turci u robstvo.

Čarkanja oko Drežnika i Cetina.

Jedan odio Graničara dodje pod Drežnik grad i pozva posadu na predaju. Ova im odvrati, da se ne misli predati, jer je grad tvrd; a u njem dosti hrane, praha i olova. Graničari zapališe podgradje i odoše, odkud su došli bili.

U srpnju (20.) naredi grof Herberstein, da jak odio Graničara navali na Cetin i podgradje upali. Za to je tre­balo topova, kojih nije bilo. Dok se je radilo o tom, da se ovi dobave, stiže glas o porazu pukovnika Raunacha. To je primoralo Herbersteina, te se je po­vukao preko Korane natrag, jer se je bojao, da bi ga mogli Turci, sakupljeni na Bilajskom polju, napasti. A da je Raunach radio zajedno sa Herbersteinom, ne bi bilo došlo do ne­uspjeha. Tako biva, kad se sile razciepkaju.

Zauzeće grada Drežnika.

G. 1788. naviesti Austrija rat Tur­skoj. Taj potraja do 1791. Hrvatska vojna tjelesina pod zapovjedničtvom ba­runa de Vinsa bila je razdieljena na če­tiri brigade. U brigadi generalmajora Walischa (Vališ, od koga današnje Vališselo dobi ime) bila su dva bataljuna Ličana, dvie divizije Otočana u Dobroselu i Lapcu, a dvie divizije Ličana u Srbu, te otočki bataljun kod Bišća. U brigadi Khuenovoj bili su Ogulinci, a smjestiše se kod Furjana, pred Šturlić i kod Drežnika.

Na predaju bude pozvana posada u Cetinu, Drežniku i obim Kladušama. Sin ogulinskoga pukovnika Peharnika od Hotkovića, pozva drežničku posadu na predaju. Mjesto odgovora zapucaše puške i mladi Peharnik pade ranjen na zemlju, dočim je trubač, koji bio uza nj ostao mrtav. Pukovnik Peharnik dovede radi toga postupka devet satnija Ogulinaca i nekoliko šerežana, pa udari na Drežnik. Nakon krvava boja zauzeše naši grad i predgradje i zašužnjise 75 ljudi. Tom prilikom odlikovali su se satnici Tomljanović i Mamula.

Zanimljiv je ovaj slučaj, koji se odigrao g. 1788. — Mjeseca travnja upade četa Turaka na Ličku stranu, te ote bosanskim bjeguncem 600 ovaca i 69 komada rogate marve. Malo kasnije ubiše hrabrog ličkog zastavnika Budisavljevića, o kome smo već govorili, odsjekoše mu glavu i poslaše ju begu Ismail Kulenoviću u Kulen Vakup.

Zastavnikov. otac, koji bio nadporučnik, dobi od generala Wallischa (Vališa) dozvolu, da može sa 500 ličkih dobrovoljaca udariti na Turke. Starac krenu sa svoja dva sina, oba častnika u ličkoj pukovniji, pa sa 500 dobrovo­ljaca u Bosnu i dodje do Ključa, gdje boravio Ismail Kulenović. Beg je bio na glasu junak, te su Turci do njega mnogo držali. Kad su Ličani osvanuli pred Ključem, prepadoše se Turci, ali se ipak počeše braniti. Napokon moradoše podleći sili, jer ne bilo ni od ka­da pomoći. Pade beg Kulenović, pado­še toliki njegovi, samo šaka ljudi spasi se u Kulu. Budisavljević dade Kulu upaliti, u kojoj se jadno sprži ona šaka ljudi. Nakon toga povratiše se Ličani.

Vojna g. 1789.

U toj vojni bio je vojskovodjom feldmaršal barun Laudon. Borilo se je i na Kordunu. Turci iz Podzvizda i Ve­like Kladuše bjehu udarili na slunjski Kordun i upalili jedno selo, ali se moradoše povući natrag, kad je stigla na­šim pomoć.

U svibnju udari 6000 Turaka na čardak Bobaru nedaleko Srba. Straži u čardaku priteče u pomoć podpukovnik Orešković sa 240 ljudi. Sjutradan dodjoše još dvie satnije. Turci udariše ko biesni na čardak. Nasta užasan po­kolj. Od naših padoše četiri častnika i dvadeset vojnika, a dva čatsnika i 94 vojnika padoše u robstvo. Turci izgubiše 600, a 150 bijaše ranjenih. U noći povukoše se naši u Srb, kamo i Turci stigoše, ali ne smjedoše udariti na tabor, nego okolna mjesta upališe i vandalski poharaše. Iz Srba odoše k Dobroselu, koje branio lički pukovnik Fröhlich sa jednim bataljunom. U po­moć mu dodje 2000 Otočana. Nakon uzaludna napora moradoše se naši na­trag povući izgubivši u svem pet čas­tnika i 136 vojnika. Gračački pop Ćubelić dobi dozvolu, da može ustrojiti dobrovoljnu četu, s kojom bi navalio u Bosnu.

Naskoro se skupi olco popa do 300 ljudi, pa on s ovimi i nekojimi častnici priedje u Bosnu, da tamo plieni. Poduzeće mu podje za rukom i nje­govi doćeraše 4000 koza i ovaca pa više stotina volova i 40 konja. U okr­šaju sasjekoše sedam Turaka, dvojicu uhvatiše i upališe selo Crnilug.

U Slunju i Rakovici bio je 1570 konja potrebnih za vojsko. Za ove da­de Walisch nakositi preko 17.000 centi siena na turskom zemljištu i spremiti u magazine na desnoj obali Korane. Poslje nekolika dana upališe Izačićani to sieno. Nakon okršaja kod Željane i Priboja u studenom presta čarkanje.

Vojna 1790. i mir u Sistovu 1791.

U siečnju 1790. udari oko 1000 Turaka na Krstinju, gdje ih izplatiše Slunjani pod satnikom Cimbellijem.

U travnju udariše Turci opet, i to na Furjan, upališe nekoliko kuća i pomakoše se prema Ladjevcu. Iz šanaca na briegu Prozoru pozdraviše ih naši iz topova te ih baci natrag, a pješaci ih pognaše do Koranskoga luga.

U lipnju započe podsjedanje tvrdjave Cetina na Kordunu, koju zaužeše naše čete 20. srpnja nakon uporne i junačke obrane Turaka.

Napokon dodje do mira u Sistovu g. 1791.

Navala na Šturlić.

Ogulinci, što su bili kod Furjana utaborili se, priedjoše dne 10. veljače Koranu, da pozovu posadu u Šturliću na predaju. Vodio ih je podpukovnik Mateša Rukavina Bojnogradski. Kad je posada pozvana bila, odvrati ona puc­njavom. Naši navališe najprije na selo i zauzeše ga nakon očajne obrane i zapališe. Trebalo je sada grad zauzeti. Da uzmognu vojnici uzpeti se na zidine, prislanjali su stožine i po njih se prtili. Branitelji su svakoga, koji bi pokušao uzpeti se, oborili na zemlju. I sam Ru­kavina zadobi rane u obe noge, a poslje ga pogodi zrno u trbuh. Oko 120, što mrtvih, što ranjenih bilo je na našoj strani. Neoporavivši ništa, povratiše se oni natrag u Furjan. Bolnica je bila u Slunjčici (sada Slušnici), te je istu po­sjetio u ožujku iste godine sam car Jo­sip, nagradivši obilno ranjenike.

Manji okršaji u. god. 1788.

Početkom travnja sakupi se oko 5000 Turaka i udare na Drežnik. Navalu odbi posada u gradu, pa narod obližnjih mjesta i satnija. Turci uzmakoše preko Čerkesova broda. Od njih nastrada 200, a od naših samo 9 ljudi.

Zastavnik Krmpotić napade sa 200 Ličana tursku četu na Uncu i nemilo ih izplati. Pade 40 Turaka, a naši ugrabiše dva barjaka i 15 konja.

Ibrahim beg Beširović navali na Klokoč, zauze ga i upali. Nakon toga navališe na postaju Crveni brod i sasjekoše 31 vojnika. Zatim udariše na po­staju Oblajac, gdje je bilo 5 ljudi. Oni su se uporno branili tako dugo, dok im pomoć nije stigla.

Dana 25. ožujka eto Turaka opet do Klokoča. Slunjani, 36 na broju, bra­nili su se, dok je i jednoga na životu bilo. Nakon toga upališe Klokoč, ali ih stiže zla kob, jer na njih navališe četiri satnije Slunjana i potukoše nemilo. Na razbojišu osta ih 96.

U svibnju sakupi se oko 700 Tu­raka i navališe na postaju Očigrije, ne­daleko Rmnja. Na toj postaji bilo je 30 vojnika ličke pukovnije i 30 šerežana. Zapoviedao je desetnik Stojšić. Naši su junački odbili četiri žestoke navale, a tad im dodje pomoć: Kapetan Orešković dovede jednu diviziju Ličana i 30 do­brovoljaca. Turci pobjegoše ostavivši 30 mrtvih, a medju njima i agu Zambegovića. Stojšić i šereški harambaša dobiše medalje, a momčad 50 cekina. Oreško­vić posta majorom.

Početkom lipnja poduze lički za­stavnik Budisavljević sa 15 šerežana na­valu na Glamoč, ali se morade povući natrag. Budisavljević zadobi tom prili­kom ranu. Sjutra dan raztjeraše njegovi šerežam 400 Turaka kod G. Unca, kad su htjeli orobiti izseljenike iz Podića i Zbjega.

U drugoj polovici 1788. nastavilo se je ratovanje na svim linijam, a oso­bito živahno bijaše čarkanje na Kordunu.

Ogulinci obkoliše u kolovozu Cetin i Tržac, ali bez uspjeha. Slunjani podsjedoše Kladušu bez koristi.

Otočani doprieše do Izačića, upa­liše Abdić-selo, ali grad Izačić ne mo­gahu zauzeti. Generalmajor Walisch odposla majora Simšena sa 400 Otočana prema Bišću. Kod Lohova upališe svu sadjevenu krmu. Kad su to vidjele po­sade u Ripču i Sokolcu, izpadoše proti našima, ali budu suzbijeni. Na povratku dade Simšen upaliti Skočaj, a tad se povrati preko Klanca, Škipine u Farkašić.

U kolovozu podje Simšan sa 500 Otočana preko Pirovišta k Uni i zaposjede prievoze Loskun i Klišević i priedje prieko, te napade Doljane podno Velikoga Ljutoča (1l68 m.), zauze to selo, upali ga i zarobi 42 duše. Turci pobjegoše u Kulu, u kojoj je bilo žito

God. 1809. i 1810.

Te godine dodje do rata izmedju i Austrije i Francuzke, Maršal Marmont, da uzmogne lakše iz Dalmacije kroz Hrvatsku proći, podputi Turke, da navale na Kordun. Ovi to učiniše, pa popališe sva sela na ličkom, otočkom i slunjskom Kordunu, jedina lička sela Tiškovac i Kupirevo ostaše poštedjana. Tada učiniše Turci štete oko 27 milijona forinata. Narod se razbježa po planinah. Ličke Kordunaše sakupi kaludjer Neofll Ajduković na planini Kuku i Lumbardeniku. Kad su Turci htje­li u Krbavu preko Kuka, potukoše ih ovi junaci i oslobodiše Krbavu od nevolje ljute. Kad su Francuzi zagospodovali u dielu Hrvatske do Save, udari ovo 1810. Marmont na Turke, da im se osveti za onaj zulum od 1809. Sa 20.000 vojnika udari Marmont na Vaganac, Izačić. Bišće i Golubić. Bišće se preda, a ostala mjesta dade Marmont upaliti. Turci se pokoriše i platiše ratne troškove, a Hasan-aga Pećki preda Cetin.

Svršetak čarkanja na Kordunu.

G. 1815., 1816., 1817. i 1819. na­padali su Turci na lički Kordun, radi česa je poznati zapovjednik Korduna major Liebrich osjetljivo kaznio turska mjesta Cvjetnić i Ostrovicu, jer su Turci ovih mjesta bili neprestani napadači.

U jeseni g. 1817. napadoše Turci na sajmeni dan na zatvor raštelski u Zavalju, ali budu suzbijeni od zastav­nika Grbića i njegovih ljudi. Seražanski vice-baša Lazo Babić, predobro poznat iz g. 1848. i 49., navali sa sedam šerežana na odio Turaka u Zavaljskoj dra­gi, pa ih prisili na povratak.

G. 1835. razoriše Slunjani i Ogu­linci tvrdjavu Veliku Kladušu. Iste god. podje baron Waldstätten sa jakim odje­lom vojske u Bosnu da kazni bega Kulenovića u Kulen – Vakupu radi njegovih napadaja na Kordun. To mu je u nekoliko i pošlo za rukom. G. 1836. opet je došao u Bosnu i dao upaliti mnoga mjesta. Kod Izačića po- tuče Turke nemilo, a tom prilikom pa­de i beg iz Vakupa pa 400 Turaka, a ranjenih je još više bilo. Naših pade 140, a ranjenih bijaše 150.

G. 1834. ubiše Turci na sajmeni dan u Prosičenom Kamenu slugu tr­govca Ritza sa Vaganca. Nadporučnik Gračanin dade na njih pucati kartečima, te ih pobi i rani oko stotine.

Time smo dovršili članak o čar­kanju na Kordunu. Naveli smo najvaž­niji. A tko bi nabrojio sve napadaje, koji se dogodili tečajem nekolika vieka!“

Comments

comments

Provjerite također

O nazivu Bosna – prvi dio

Naziv Bosna je sIavenizirani oblik ilirskog naziva koji su antički dokumenti zabilježili u dvije varijante: …