Burni događaji promjenili divizijski plan i strategiju

DOSJE: Handžar divizija – (ne)dovršena priča (5)

Svaki vojnik koji bi radio vježbu oštro i po propisu redovno bi bio pošteđen u nastavku obuke. Oni što su bili skloni ljenčarenju i simuliranju nisu bili omiljeni makar se radilo i o samim Nijemcima.

Zahvaćeni burnim septem­barskim događajima vodstvo SS-a je primoralo da Handžar divizija promijeni lokaciju i da se izobrazba umjesto u Fra­ncuskoj okonča u Njemačkoj na poligonu Neuhammer u Sleziji.

Pripadnici Handžar divizije u molitvi

Radi toga plan i strate­gija nastupanja Handžar divizije su promijenjeni zbog čega je i došlo do polugodišnjeg odgađanja ranije predviđenih aktivnosti. Što se tiče odnosa između Nijemaca s jedne i s druge strane Bosanaca i Hrvata oni su i prije i nakon pobune temeljeni na čistom profesionalizmu. Antifašistički krugovi su tvrdili suprotno i javnost nastojali uvjeriti da je pobuna u Vilfranšu rezultat bezobzirnog i nečovječnog postupanje njemačkih podoficira prema regrutima. O svemu ovome, kako piše Zvonimir Bernvald, sasvim otvoreno su govorili
brojni pripadnici Handžar divizije. Svi su uglavnom potvrdili da su Nijemci tražili red, rad i disciplinu iz razloga da bi vojnici bili što bolje pripremljeni za borbeno djelo­vanje. Uvijek su, tvrdili su, pos­tupali po utvrđenim “pravilima igre”, oštro, ali nikada surovo. Cijenili su, poštovali i voljeli dobrog vojnika ma o kome da se radilo. Svaki vojnik koji bi radio vježbu oštro i po propisu redovno bi bio pošteđen u nas­tavku obuke. Oni što su bili skloni ljenčarenju i simuliranju nisu bili  omiljeni makar se radilo i o samim Nijemcima.

Makaron i repa

Prema svjedočenjima nekih od vojnika komandni kadar se u značajnoj mjeri prilagođavao svim situacijama i pri tome maksimalno pokazivao razumijevanje prema vojnicima. To je vidljivo i na primjeru vojničke ishrane. Naime, bilo je dana kada su na jelovniku za ručak bili makaroni: gusti, masni, jednom riječju ukusni i kalorični. Suprotnost je bila repa, rijetka, suhoparna. Međutim, kad je za ručak bila hrana poput repe starješine su bile manje zahtjevne i blaže u komandi. Kako su se odnosili prema Bosancima ilustrativan je prim­jer iz zaposjednutog srpskog sela Crnjelovo kod Biljeljine. Vojska je bila raspoređena po privatnim kućama. Osvanuo je petak, dan kada se na dnevnoj molitvi u podne klanja Džum’a namaz, koji muslimani ne mogu obaviti kod kuće. Kako tamo nije bilo džamije na traženje njemačkog koma­ndanta, došlo se do zadovolja­vajućeg rješenja. Kod bijelji- nskog imama nađena je molitvena knjiga Hud’ba. Molitva je obavljena na livadi u prisustvu komandanata Scherera i Spitza sa više pod­oficira Nijemaca. Nakon toga organizirano je takmičenje u skokovima u dalj i u vis. Sve su to pratili seljani. Zbog svega toga Bernwald kaže da taj petak i tu džumu nikad neće zaboraviti ni on ni mladi imam Fuad Mujakić. Odlasku iz tog sela nisu se radovali mještani koji su to objašnjavali tvrdnjom da od početka rata nisu mirno spavali kao u tih desetak dana koliko su u tom mjestu boravili pripadnici Handžar divizije.

Neradni Bajram

Kakav je odnos Nijemaca bio prema Bosancima muslimani­ma pokazuje slijedeći primjer: “Uoči Bajrama-muslimanskog praznika pripadnici divizije bili su izloženi jakom avionskom bombardovanju. Oko pola noći na komandu smo svi istrčali ispred baraka. Doznali smo da je sruseno dosta aviona i mi smo imali naredbu da pohvatamo neprijateljske pilote. Bili smo ‘već postrojeni u trored kad se na konju pojavio visoki njemački oficir. Dežurnog je pitao ima li tu muslimana. Kad je čuo potvr­dan odgovor dežurnog je ukorio što nije znao da je sutradan
Bajram-muslimanski praznik. Odmah nakon toga prišao je postrojbi i rekao da su muslimani slobodni i da se mogu pripremati za obilježavanje svog praznika”.”
O istom govori svjedočenje po kojem su se njemački oficiri interesirali o značenju nekih riječi iz Kur’ana, kao šehid, saaf i slično. Bio je zadovoljan kad je čuo da je šehid-borac koji je poginuo braneći vjeru, svoju čast i domovinu, te da je saaf čvrsto zbijena linija u molitvi za imamom. Prije molitve imam je dužan tražiti da saaf bude zbijen i u ravnoj liniji

Sastanak kod Bihaća

Posjeta Velikog muftije Jeruzalemskog Amin Al-Huseina u julu 1943. godine imamima Handžar divizije u Babelsbergu

Od najuzbudljivijih događaja iz službovanja u Handžar diviziji nas sugovo­rnik se sjetio “epizode” iz okoline grada Bihaća: “U toku jedne specijalne akci­je, budući sam govorio dobro Bosanski, dobio sam zadatak da se u okolini grada Bihaća sastanem sa grupom mladih Bosanaca koji su namjer­avali da uđu u redove Handžar divizije. Bilo je riskantno, jer nisam mogao znati da li će se iz sume pojaviti prijatelj ili nepri­jatelj, a po dogovoru sam bio nenaoružan. Zadatak je srećom uspješno okončan. Uzbuđenje je najveće bilo kada su mi jednog ranog jutra dolazeći iz pravca livade prišla trojica Bosanaca koji su, grleći me uglas ‘vikali da im je susret sa mnom najradosniji dan u životu.

 

Svjedok vremena

Za svoje učešće i ulogu u Handžar diviziji krivično nije odgovarao Zvonimir Bernwald. Rođen je 1924. godine u Slavonskom Brodu u folksdojčerskoj obitelji. Nakon Drugog svjetskog rata u strahu od partizana i komunista sklonio se u Njemačku gdje trenutno živi u mjestu Nesselwagen. U radnoj karijeri afirmirao se kao visokoobrazovani grafički radnik. Nakon višegodišnjeg djelovanja kao vodeći stručnjak tvrtke F.K. Werke u Trossingenu (Wirtemberg)” radio je od 1961. do umirovljenja 1989. godine.

 

U Crnjelovu kod Bijeljine je molitva Džum’a namaza, koju muslimani ne mogu obaviti kod kuće, obavljena na livadi u prisustvu komandanata Scherera i Spitza sa više podoficira Nijemaca.

Odnos Nijemaca bio prema Bosancima muslimanima pokazuje slijedeći primjer: “Uoči Bajrama-muslimanskog praznika pripadnici divizije bili su izloženi jakom avionskom bombardovanju. Oko pola noći na komandu smo svi istrčali ispred baraka. Doznali smo da je srušeno dosta aviona i mi smo imali naredbu da pohvatamo neprijateljske pilote. Bili smo već postrojeni u trored kad se na konju pojavio visoki njemački oficir. Prišao je postrojbi i rekao da su muslimani slobodni i da se mogu pripremati za obilježavanje svog praznika”.

Prilog povijesnoj istini: Muftija zarobljen i pušten

Fuad Mujakić,  penzioner iz Bihaća,  rođen je 1925. godine.  U augustu 1943. godine je sa 17,5 godina  mobiliziran i  raspoređen u Handžar  diviziju čije su pripadnike kao elitu  SS-ovskih vojnih  formacija naredbom Hitlerovih  generala obučavali u više zemalja zapadne Evrope.

Novim prilogom povijesnoj istini pis­mom se obratio naš sugrađanin Fuad Mujakić koji je pisao o sudbini velikog palestinskog muftije Amina el Huseina: Rođen je u Jerusalemu 1896. godine. Bio je vođa Vrhovnog arapskog komiteta i organizator Sveislamskog kongresa, održanog u Jerusalemu 1931 godine gdje je po prvi put upoznao musli­mane iz Kraljevine Jugoslavije. Njihova dele­gacija bila je najbrojnija i pod vodstvom dr. Mehmeda Spahe, pred­sjednika JMO (Jugoslavenske musli­manske organizacije). Zbog nepravdi koje je palestinskom narodu činila britanska okupa­ciona vlast često je orga­nizirao demonstracije na kojima je imao zapažene i neustrašive govorničke nastupe. Godine 1935. osnovao je Palestinsku arapsku stranku. Iste godine organizirao je demonstracije na kojima je poginulo desetine demonstranata i to je bio razlog njegovog bijega u Irak. U odsustvu su ga britanske vlasti osudile na deset godina robije. Iz Iraka se često obraća Društvu naroda (preteča UN-a) u kome glavnu riječ imaju Britanci. Bilo je to u vrijeme kad se raspala Osmanska država (Turska), a muslimanske zemlje postale samo­posluga kolonijalnih sila Engleske i Francuske. Tragični događaji u Palestini usmjerili su mladog el Huseina osim na religiozne studije i u politiku. Intenzivno piše novinske članke, vodi svoju stranku i nastupa na političkim skupovima. U aprilu 1941 godine dobrim dijelom potaknut onim što je radio i el Husein podignut je pro- tubritanski oružani ustanak. Njemačko i itali- jansko vodstvo šalje oružje koje stiže prekas­no. El Husein preko Sirije i Turske stiže u Rim a kasnije 1942. godine u Berlin gdje ga prijateljski dočekuju. O njemu će biti štošta napisano, defimiran kao fašist, agent gestapoa, ratni zločinac. Neposredno nakon rata 1945. godine inkognito za širu javnost našao se u beogradskom zatvoru. Kako je tamo dospio nema pouzdanih dokaza. Neki pišu da su ga kao ratnog zločinca jugoslavenskim vlastima izručili Englezi. To je teško vjerovati iz razloga što se stalno držao daleko od Engleza. Kraj rata je dočekao u Berlinu i najvjerojatnije da su ga zarobili Rusi koji su prvi
zauzeli Berlin. Nedavno preminuli naš akademik Enver Redžić u svojoj knjizi “Autonomaši i 13. SS Handžar divizija” nije se bavio njegovim zarobljavanjem. Ili nije znao, ili je znao zahvalju­jući svom golemom autoritetu i to “prešutio” kao državnu tajnu. U memoarima poznatog Titovog diplomata dr Aleša Beblera zabilježeno je da je na konsulta­tivnom sastanku Tito upoznat da el Huseina traže Arapi i da je Tito tada rekao: “Ako ga traže dajte im ga!” Nakon toga je el Husein oslobođen i otpraćen u Siriju. Može se na kraju reći da mu je Tito oprostio udio u formiranju Handžar divizije i za obraćanje za pomoć neprijatelju svojih neprijatelja. Na taj način priznao je pravednu borbu potlačenog naroda Palestine kao i revolu­cionarni put njegovog vođe. Na žalost ta borba do danas nije prestala uprkos uspostavi prave­dnijeg svjetskog poretka nakon Drugog svjetskog rata. Amin el Husein 1951. godine izdao je svoje memoare. Umro je 1976. godine i sahra­njen je u Siriji.

 

Safet HRNJICA

Izvor: 037Plus

Comments

comments

Provjerite također

O nazivu “Bosna i Hercegovina”

Naziv Bosna i Hercegovina ima dvojako značenje. U jednom slučaju njime se označava državna zajednica …