Borbe kod Drežnika, Željave i Priboja 1788 – 1789. godine

granica Hazburškog i Tuskog carstva kod Drežnika
granica Hazburškog i Tuskog carstva kod Drežnika

Nakon što se ruska carica Katarina II na poluotoku Krimu sastala s habsbur­škim carom Josipom II i s njim postigla sporazum o savezu u zajedničkom ratu protiv Osmansko­ga Carstva, početkom rujna 1787. započele su u Hrvatsko-slavonskoj vojnoj krajini opsežne pripreme za rat: popravljeni su putovi, prestale su različite uskrate i propusti, časni­ci su dobili poklon u obliku tromje­sečne plače, vojnicima su podijelje­ne nove puške, krajiške su pukovnije opremljene za rat, a početkom stu­denoga podvostručene su snage na kordonu (pograničnom obrambe­nom pojasu). Dvije bojne Ogulinske pukovnije s ukupno 2582 Čovjeka i dvije ogulinske divizije za zemaljsku obranu s ukupno 890 ljudi, dodije­ljene brigadi grofa Khuna, raspore­dile su se na kardanskim položaji­ma prema osmanskoj Bosni, a vojni stožer smjestio se u Rakovici.

Josip II je 9. veljače 1788. objavio rat sultanu Abdulhamidu I. Na temelju zapovijedi podmaršala De Vinsa, glavnoga zapovjednika hr­vatskoga vojnog zbora, ogulinski pukovnik Danijel Peharnik pl. Hotković prešao je 10. veljače 1788. gra­nicu i došao pred osmanski Drežnik s osam pješačkih satnija, serežanima (graničarima) i četirima haubi­cama, od kojih su dvije bile od tri, jedna od šest i jedna od sedam fun­ti. Jedna je satnija zauzela položaj u blizini sela Ljeskovac na prolazu prema osmanskom uporištu Tržac, a tri odjela oštrih strijelaca (snaj­perista) zaposjela su tri gaza preko Korane na putovima koji su iz Bo­sne vodili prema Drežniku: Ivankov Brod, Gavranića Brod i Paašinu Luku. Nekadašnji frankopanski tvr­di grad Drežnik uzdizao se na oko­mitoj stijeni na lijevoj obali Korane, čije se korito na tom mjestu dubo­ko usijecalo u zemlju. Imao je unu­tarnju utvrdu (citadelu) s okruglom kulom. Bio je okružen vanjskim be­demima visokim od 20-24 stope, tj. šest do sedam i pol metara. U blizi­ni utvrde, u kojoj je bila smještena osmanska posada, nalazilo se oveće selo Sadilovac.

Napad na Drežnik počeo je 10. veljače 1788. snažnom paljbom iz ha­ubica i to nakon Sto jc Pehamikov 22-godišnji sin, koji je zahtijevao predaju utvrde i nudio Turcima car­sku zaštitu, bio ranjen, a trubač ubi­jen. Selo pokraj utvrde, nakon krva­voga otpora, spaljeno je do temelja i sravnjeno sa zemljom. Preživjeli sta­novnici pobjegli su u utvrdu ostaviv­ši za sobom mnogo mrtvih. Dok jc pukovnik Peharnik s jednom satni­jom zaposjeo prelaz preko Korane, oštri su strijelci iz pozadine prekinu­li dovod pitke vode u utvrdu, a gra­nate iz haubica razorile su spremnik s vodom u samoj utvrdi. Poslije dva dana opsade Drežnik je zauzet, a osmanska posada od 75 ljudi po­ložila je oružje. Osmanlije su ima­li 30 mrtvih i 70-ak zarobljenih, dok je habsburška strana imala jednoga mrtvog i jednoga ranjenog. Svi voj­no sposobni muškarci koji su tom pritikom „vu broju 72” pali u zaro­bljeništvo, otpremljeni su u bivši pavlinski samostan Svetice kod Ozlja. Žene, djeca i starci opskrbljeni su potrebnim živežnim namirnica­ma i pod pratnjom odvedeni preko Korane u Izačić. Tom su se prilikom istaknuli satnik Tomljanović i barun Bassee, a satnik Mamula zaplijenio je 200 komada rogate stoke i poslao ju u stožer. Drežnik je zaposjednut, a oštećenja na utvrdi, prouzročena prilikom opsade, popravljena su za potrebe habsburške obrane.

Ostale tri ogulinske satnije i dvi­je obrambene divizije s nešto serežana prešle su 10. veljače 1788. pod zapovjedništvom potpukovni­ka Matije Rukavine Bojnogradskoga preko Korane i približile se Šturliću. Na zahtjev da se predaju Turci su odgovorili paljbom. Nakon što je obližnje selo poslije krvave obra­ne opustošeno požarom, krajiške su snage pokušale osvojili utvrdu na juriš. Budući da nisu imali jurišnih ljestvi Ogulici su pokušali na bedeme postaviti stožine, tj. velike stupove koji su služili za spremanje sijena ili slame u stogove. No nakon četiriju sati borbe juriš je odbijen, a napadači su pretrpjeli velike gubit­ke. Iako ranjen u obje noge, potpukovnik je Rukavina povezao rane i opet uzjahao konja, ali je tada po­gođen u trbušnu Šupljinu. Poruč­nik Ivan Draženović također je ra­njen. Ostalo ljudstvo, od narednika na niže, imalo je 120 mrtvih i ranje­nih. Nakon zalaska sunca kolona se uz mnogo napora povukla s mrtvi­ma i ranjenima preko Korane pre­ma Furjanu. Ranjenici su primlje­ni u ratnu bolnicu koja se nalazila u selu Slunjčici. Putujući krajiškim kordonom, car je Josip II. 12. ožujka 1788. posjetio pukovnika Peharnika u Drežniku, a tom je prilikom obi­šao i ratnu bolnicu u Slunjčici gdje je ranjenim vojnicima s vidljivim suosjećanjem podijelio carske po­klone. Potpukovnik Rukavina preži­vio je teško ranjavanje kod Šturlića. Godinu dana kasnije promaknut je u čin pukovnika i postavljen za za­povjednika Ogulinske pukovnije. Zauzimanje tvrdoga grada Drežnika i pokušaj zauzimanja Šturlića u veljači 1788. bili su prvi ishodi u ratu s Osmanlijama. Ne čudi stoga da su vijesti o tim događajima obišle Habsburšku Monarhiju, a čulo se o njima i drugdje u Europi. Tako je npr. „Gazette van Gend“, list koji je izlazio u Gentu u tadašnjoj au­strijskoj Nizozemskoj ili današnjoj Belgiji, početkom ožujka 1788. do­nio vijest o borbama s Turcima kod Drežnika i Šturlića: „Prema izvješću zapovjednog generala zbora po­strojbi u Hrvatskoj, datiranom s 19. veljače, naše su se postrojbe poslije zauzimanja utvrde Drežnik po pu­kovniku Peharniku iz Ogulinske pu­kovnije učvrstile oko Korane na na­čin da je njihovo desno krilo došlo tik do podnožja planine Plješivice, čime su otvoreni putovi prema Bi­haću. Tijekom napada na Drežnik poslan je potpukovnik Rukavina iz Ogulinske pukovnije s potporučnikom Draženovićem da pozove Tur­ke u Šturliću na predaju. Ovi su na časnu riječ dopustili da im časnik sa svojim ljudima dođe na pedeset ko­raka, no kad im je taj starješina pri­šao otvorili su žestoku vatru. Ta je nevjera naše ljude toliko ogorčila da su one Turke napali i sve ih posjekli. Tom je prilikom s naše strane bilo ubijeno ili teško ranjeno 50 ljudi, a medu njima su, kako je u sve novine došao prvi glas, bili onaj potporučnik i potpukovnik Rukavina“. Početkom travnja 1788. okupili su se Osmanlije iz Ostrošca, Krupe i Biha­ća, a 4. travnja pojavile su se tri jake turske kolone s ukupno 1000 ljudi i bojnom glazbom u kraju oko Drež­nika. Prva je krenula prema rovovi­ma kod Rakovice, druga se zaputi­la prema rovovima pred Orihovim Selišćem, a treća se usmjerila pre­ma novome mostu preko Korane, zacijelo s namjerom uništenja toga mosta koji se nalazio na putu pre­ma Bihaću i da se probije iza leda zapovjedništvu obrambenih zapre­ka od porušena drveća. Nakon što su sve tri kolone bile odbijene pri­likom napada na spomenute ci­ljeve, one su se ujedinile na uzvisi­ni kod Drežnika i okružile utvrdu sa svih strana. Pokušali su osvojio Drežnik na juriš, ali ih je vojna po­sada pod zapovjedništvom satnika Vuntcha uz pomoć najbližih ogulin­skih satnija, prikupljenoga ljudstva Ogulinske pukovnije i snažne palj­be iz topova postavljenih iza zapre­ka pred Koranom primorala da se s velikim gubitcima i u potpunoj zbr­ci povuku preko Čerkezova Broda. Cijeli taj prepad trajao je puna četiri sata. Prilikom bijega Osmanlija zarobljena je jedna zastava, različi­to oružje, mnoštvo konja i sva stoka koju su oteli tamošnjim ljudima pri­likom provale. Gubitci na habsbur­škoj strani, prema prvim podatci­ma. iznosili su pet mrtvih i dvadeset ranjenih, ne računajući kuće koje su Turci usput zapalili, dok su s osman­ske strane ostala ležati pred Drežnikom 42 mrtva čovjeka, a zarobljenici i ranjenici dotegljeni su na konjima. Prema kasnijim podatcima, ukupni gubitci Osmanlija iznosili su 200 lju­di, dok su Ogulinci izgubili 19 ljudi. Nakon toga događaja pristigao je u kraj oko Drežnika eskadron lakoga konjaništva i s redovnim carskim postrojbama pojačao obranu kor­dona. Brigadi pukovnika Peharnika, koja je pojačala hrvatski vojni zbor na kordonu, dodijeljene su usko­ro dvije ogulinske bojne s ukupno 2000 ljudi.

O navedenome događaju na svoj način govori prigodna pjesma na hrvatskomu jeziku, koju je napi­sao vojni svećenik Antun Ivanošić, a otisnuta je 1788. u Zagrebu. Pje­sma nosi podulji naslov: „Pieszma od Junächtva Vitćza Peharnika, Regementa Ogulinszkoga Oberstara, koju Ogulinacz pieva nuz Tambu­ru, kako on, i Régentent nyegov. tri turszke Csete, koje biu z-jurishem navalile na Drexnika Gràda, posziche i u bieg natira, 4ga dana Maloga Travna, Godine 1788’. Njezin sre­dišnji dio, prožet vidljivim patriot­skim zanosom, glasi ovako:

„Al Pehamik junachina brate,

Jedva cheka da docheka szvatte:

Szablvom mashe; konya razigrava;

Zelen kony je, vila brate prava.

Podszkakuje kano szokol szivi,

Sz'jamu plamen iz ochiju xivi:

Krivdu uzdu tatarkinyu xvache:

Kao pomaman po mejdanu szkache.

Kopa zemlyu od velike muke,

Shto nemoxe pozobali turke.

Lete pinne nuz persza kervave,

Na zelene i negleda trave.

A junaksze na nyem’ oszovio,

Pak je vojszki tiho beszedio.

Davor! Moji polyubljeni Szinczi,

Horvatchani lyuti Ogulinczi,

Ta takovam Iszuszove Vire.

Navalite na turszke nevire.

Vuntch Kapitan iz Drexsnika grada

Proszpi vatru na nye iznenada!

Vi Topchije od Korane Rike,

Udarite na turszke Chetnike!“

 

borbe Željava, Priboj, Drežnik oktobar 1789. god.
borbe Željava, Priboj, Drežnik oktobar 1789. god.

Dok su glavne habsburške snage u Hrvatskoj napredovale prema Du­biti i Novom (danas Bosanski Novi), na kordonu se vodio „mali rat”. Ogulinci su 5. kolovoza 1788. okružili Cetin i Tržac, pokazujući snagu bez upuštanja u sukob i prolijeva­nje krvi. Kako bi vezao Osmanlije uz sebe i odvratio im pozornost od Novoga, pukovnik je Pehanik s jed­nom ogulinskom bojnom i dvama eskadronima lakoga konjaništva 17. rujna 1788. upao s Korane prema Izačiću, spalio stražarnice pred njim i povukao se prema Drežniku i Rakovici bez gubitaka, unatoč ko­loni od 1000 ljudi koja je prema nje­mu krenula iz Bihaća. S jednakom namjerom napredovao je potpu­kovnik Rukavinu, koji se u međuvre­menu oporavio od ranjavanja pod Šturlićem, s dvjema ogulinskim di­vizijama za zemaljsku obranu pre­ma osmanskom uporištu Tržac. Je­dan turski odjel koji se prikupio u Ostrošcu s ciljem odlaženja prema Novom, prešao je žurno preko Ko­rane i napao Ogulince, ali je naišao na snažan otpor i bio primoran na povlačenje. Osmanlije su tom prili­kom imali 8 mrtvih i 22 ranjena čo­vjeka, od čega 3 časnika i 19 vojni­ka. Bojnik je Portner istoga dana s četirima satnijama Ogulinaca kre­nuo iz Maljevca prema Cetinu. U hrvatskom vojnom zboru 1789. bile su dvije bojne Ogulinacu s ukupno 2800 ljudi i ogulinska divizija za ze­maljsku obranu sa 730 ljudi, a pu­kovnik Peharnik promaknut je u čin general bojnika. U lipnju 1789. jed­na je ogulinska bojna štitila kosidbu spremanje sijena za 1570 vojničkih konja kod Slunja i Rakovice.

Nakon što je glavnina austrijske voj­ske pod zapovjedništvom podmaršala Gedeona Ernesta von Laudona 8. listopada 1789. na juriš zauzela turski Beograd, oko 5000 osman­skih pješaka i konjanika utabori­lo se 3. studenoga iste godine kod Izačića. Sutradan. 4. studenoga, njihove su dvije kolone prešle pre­ko Korane, jedna na gazu Gavra­nića Brod i druga na gazu zvanom Nimački Brod. zaputivši se u izviđa­nje terena sa zapadne strane rijeke. General bojnik Pehamik, koji se u tom trenutku nalazio u opkopima u Bročancu, zatražio je pojačanje od zapovjedništva hrvatskoga voj­nog zbora. Za to vrijeme habsbur­ške su se snagu nalazile na položajima između Drežnika i Rakovice, a sastojale su se od bojne nadvojvode Ferdinanda, dviju ogulinskih i dvi­ju slunjskih pješačkih bojni, dviju ogulinskih i dviju križevačkih divi­zija za zemaljsku obranu i dviju di­vizija husare (konjanika). Zaobišav­ši utvrđeni Drežnlk, koji su čuvali naoružani Ogulinci i serežani pod zapovjedništvom pukovnika Ruka­vine. Turci su preko Sadilovca i Ponorca došli do brda Metla, odakle su se još istoga dana navečer vratiti natrag preko Korane u Pašinu Luku, ondje podigli logor i u njemu se za­držali 5. studenoga cijeli dan. Budući da je odjel Ogullnaca i serežana 6. studenoga kod Smoljanca zausta­vio njihov prodor prema Drežniku, Osmanlije su krenuli Harapaginim Dolom prema Petrovu Selu (danas Ličko Petrovo Selo) i Željavi. Ondje se u jednom bedenui utvrdio otoč­ki pukovnik barun Andreas von Kulnek sa 650 Otočana, koje je pret­hodno povukao s obližnjih malih postaja Smoljanska Lišina, Harapagin Dol, Petrovo Selo i Deriguz. Zastrašujuće vičući, osmanski su podanici spalili sve brvnare koje su im se našle na putu, a pred bede­mom pukovnika Kulneka pojavili su se tako brzo da ogulinski serežani, koji su onamo pohitali kao pojača­nje, nisu više uopće mogli ući u Željavu. Prepušteni sami sebi, prokrčili su put borbom kruz osmanske redo­ve i sklonili se u jednom gaju. Sutra­dan, 7. studenoga 1789. u 11,30 sati počeo je osmanski napad na bedem u Željavi. Dok su borbe trajale, oko 15 sati pojavila se pred Željavom jedna otočka satniju iz Priboja (da­nas Prijeboj), koja je u dvama odje­lima krenula u pomoć braniteljima. Prvi odjel, koji je dragovoljno vodio satnik Bogović iz Ličke pukovnije, zašao je Osmanlijatna iza leđa, pro­bio se kroz njihove redove i uspio ući među branilje u bedemu. Dru­gom odjelu to nije pošlo za rukom; bio je potisnut u obližnji gaj. Ipak, napad na Željavu nije uspio: oko 18 sati Turci su odbačeni vatrom iz topa i primorani na povlačenje pre­ma Petrovu Selu, gdje su se ulogori­li. U borbi je poginuo 21 branitelj 1 časnik i 17 vojnika je ranjeno, a 2 ča­snika i 40 vojnika pali su u osman­sko zarobljeništvo. Budući da bedem u Željavi zbog pomanjkanja vode, streljiva i hra­ne nije biko moguće držati dulje vrijeme, pukovnik Kulnek nije čekao novi napad nego se s vojnicima i topom povukao bez gubitaka iz Željave u glavato uporište u Priboju, gdje su se nalazile znatne snage: sedam otočkih i četiri ličke satnije s deset topova. Nakon Što su pojačani pri­čuvom iz Izačića. 2000 je Osmanlija 8. studenoga 1789. prijepodne razo­rilo bedem i spalilo brvnaru u Želja­vi a zatim su s trima lakima i jednim teškim topom od 20 funti krenuli putem između Petrova Swla i Željave prema Priboju. Istodobno je 3000 Osmanlija pregazilo Koranu i zapo­sjela uzvisinu iznad Grabovca, ali su se poslije sat vremena okrenuli bez borbe otišli natrag prema Izačiću. Osmanlije koji su otišli prema Priboju otvorili su u 13 sati vatru iz topova i pušaka na tamošnje upori­šte Otočana i Ličana, a poslije 18 sati privremeno su prekinuli opsadu i vratili se u logor u Petrovu Selu. Sljedećega dana. 9. studenoga 1789. godine, Osmanlije su se opet pojavi­li pred Pribojem i ponovo od 13-18 sati pucali iz svih oružja na uporište branitelja koji su uzvraćali. Uspjeli su pogoditi i uništiti jedan turski top, a onda im je pristigao u pomoć pukovnik Rukavina s ogulinskom boj­nom i dvama eskadonima husara, prevalivši prethodno put od Rako­vice lijevom obalom Korane preko Plitvičkih jezera i istočnih obronaka Male Kapele do Priboja. Osmanlije su navečer prekinuli napad na Pri­boj i počeli se povlačiti, a pukovnik Kulnek izašao je iz uporišta i sa svo­jim ljudima napao njihovo lijevo kri­lo. Time je prouzročio veliku zbrku i spriječio Turke da se povuku u logor u Petrovu Selu. Kako bi zaštitili Izačić, morali su promijenili plan i povući se u prolaz zvan Grlo Žejava gdje su podigli novi logor. Pretrpjeli­ su znatne gubitke, a svoje mrtve i ranjene ponijeli su sa sobom kako ne bi pali u ruke kršćana. Branitelji su izgubili dva Čovjeka i dva konja, a jedan časnik, devetnaest vojnika i dva konja bili su ranjeni. Osmanlije su ostali u Grlu Željavi 10. studeno­ga cijli dan, a 11. studenoga spalili su logor i otišli prema Bihaću, ulogo­rivši se putem u Somišlju i Ževalju. Ubrzo nakon dolaska u Bihać polo­vica je ljudstva krenula dolinom Une prema Velikoj Kladuši, dok se druga polovica neprimjetno rasporedila u devet utvrda duž bojišnice. Pukov­nik je Kulnek nakon obrane Priboja promaknut u čin general bojnika i postavljen za zapovjednika brigade. Iako je Hrvatski sabor 1790. zaklju­čio da će se civilna Hrvatska i Sla­vonija, suočene s jozefinskim apsolutizmom i centralizmom, čvršće povezati s Ugarskom, ali samo „dotle, dok se ne pridobiju oni dije­lovi Hrvatske, koje sada drži Tur­čin i Mlečanin, i dok se ne nađe na okupu toliki broj županija, da budu mogle uzdržavali jednu političku oblast“, rat s Osmanskim Carstvom završen je poslije smrti Josipa II. mi­rom u Svištovu na Dunavu 4. kolo­voza 1791. bez znatnije dobiti za Habsburšku Monarhiju. Drežnik je pripao Ogulinskoj pukovniji i ha­bsburškoj „Carskoj Hrvatskoj”, dok su npr. Bihać i Izačić ostali u „Tur­skoj Hivatskoj” ili današnjoj zapad­noj Bosni. Time je taj prostor, koji je u srednjem vijeku bio sastavni dio Hrvatskoga Kraljevstva u personal­noj uniji s Ugarskom, ostao izvan suvremenih hrvatskih granica. U 19. je stoljeću i sam pojam „Turska Hrvatska“ išćeznuo iz javne uporabe, a na krajeve između Une i Vrbasa pro­širio se pojam „Bosanska krajina”.

Izvor: knjiga „Ogulinska pukovnija (1746.-1873.)“.

 

 

Comments

comments

Provjerite također

Umro je Dželilović Mahmut iz Vikića

Mahmut Dželilović iz Vikića umro je 26. juna 2020. godine u 81-oj godini života. Đenaza …